Piše: Miloš Spaić
Ljudska prava, među njima i prava osoba sa invaliditetom, mladi su ogranak prava. No, nije ni tako malo godina prošlo od početka borbe lica sa invaliditetom za ravnopravnost. Na međunarodnoj sceni borba je donijela napredak u pravima, odnosu, razumijevanju, na kraju i tom najvećem cilju – ravnopravnosti. Crna Gora se nažalost ne može pohvaliti time. S jedne strane, zbog neodgovornosti države, a, s druge, zbog neadekvatne borbe onih koji se predstavljaju kao lideri osoba sa invaliditetom. Zbog ovakvog „Anti-OSI“ saveza imamo atmosferu punu nerazumijevanja, društvo koje o licima sa invaliditetom maltene nema pojma, državu punu arhitektonskih i drugih barijera u skoro svim aspektima života, te diskriminaciju i predrasude iza svakog ćoška.

Svjetska borba za prava lica sa invaliditetom iznjedrila je i nekoliko modela pristupa, koji su se kod nas svi pomiješali, a ukorijenilo se većinom ono što ne treba, no preko njih ću pokušati objasniti šta su osobe sa invaliditetom i pokazati da kada se na pravi način odnosite prema licima sa invaliditetom vidite ravnopravne jednake učesnike svih djelova ljudskog života.

Prvih nekoliko modela imaju vrlo male razlike pošto za lica sa invaliditetom i njihov status ne donose ništa dobro. To su medicinski i funkcionalni model, kao i model milosrđa.

Medicinski model bio bi onaj po kome se na invaliditet gleda kao na bolest, što naravno invaliditet nije. Na lica sa invaliditetom se gleda kao na trošak za državu i društvo, a jedino mogu biti usmjereni na doktore i izolaciju, dok o pravima ni govora nema. Funkcionalni model je sličan samo što se akcenat stavlja na nefunkcionalnosti lica sa invaliditetom. Model milosrđa je onaj kod koga se akcenat stavlja na sažaljenje i da je invaliditet posledica božije kazne, itd. Svi ovi modeli imaju katastrofalni efekat na lica sa invaliditetom jer stvaraju sliku invaliditeta kao nečeg lošeg, kao kaznu, na kraju kao bolest. Jednom za svagda shvatimo da su lica sa invaliditetom u svakoj pori društva, da su ljudi sa jednakim pravima i obavezama kojima je samo potrebno stvaranje ravnopravnosti kroz jednake mogućnosti. Sam invaliditet je trajno oštećenje u sadejstvu sa barijerama.

Još jedan katastrofalan model jeste herojski, model po kome se za bilo šta što lice sa invaliditetom uradi gleda kao na veliki uspjeh iako je to sasvim normalna stvar, a sve se vrti oko invaliditeta, jer prema onima koji po ovom modelu razmišljaju lice sa invaliditetom rijetko šta ili ništa ne može uraditi samo.

Ostaju još dva – socijalni model i model ljudskih prava. Socijalni model je konačno donio napredak u opipljivom smislu. Po njemu, nije problem u invaliditetu već u društvu. Počinje se sa pogledom na OSI kao na članove društva, te sama lica sa invaliditetom počinju učestvovati u donošenju odluka, no i dalje po ovom modelu postoji pravljenje razlika odnosno nepostojanja ravnopravnosti.

Po modelu ljudskih prava, lica sa invaliditetom su persone per se, a invaliditet je fenomen, prisutan kao i mnogi drugi na svijetu koji nije osnova za pravljenje bilo kakve diskriminacije.

Crna Gora je daleko od jedinog prihvatljivog modela pristupa invaliditetu. Nažalost, kod nas je svih ostalih modela više nego ovog zasnovanog na ljudskim pravima. To se mora promijeniti, jer smo svi mi ljudi odakle god, gdje god i kakvi god bili. Svi mi imamo svoje specifičnosti kao individue i imamo jednaka prava potrebe i obaveze. Samo su znanje, umijeće, talenat i ljudskost mjerilo, dok invaliditet to nikako ne smije biti.

---

”Samo su znanje, umijeće, talenat i ljudskost mjerilo, dok invaliditet to nikako ne smije biti