- Piše: dr Blažo Zlopaša

Prvi put sam riječ mađioničar čuo kao dijete u Nikšiću za vrijeme italijanske okupacije... Tada sma prvi put i vidio mađioničara. Naš omiljeni mađioničar okupljao bi nas u jednoj maloj prostoriji u dvorištu hotela „Nikšić“ u Ulici Cara Dušana koji je bio poznat po vlasniku Filipu Makridu. U hotelu su se hranili italijanski oficiri s najvišim činovima. Naš omiljeni mađioničar bio je evropski školovan moderni plesač i baletan Lujo Davičo. On se nekako poslije Beograda obreo u Nikšiću, a do danas nije objašnjeno kako i zašto? Čak je i istoričar Vladimir Dedijer u svojoj knjizi maglovito opisao ulogu mađioničara, i navodi da se tu zadesio po zadatku partije?! Radio je u kuhinji, prao sude i iznosio splačine. Napredovao je do konobara i servirao ručak italijanskim oficirima. Po završenom ručku, znao je da ga čekamo, započinjao bi program raznim mađioničarskim trikovima, izazivajući naše divljenje. Sjećam se da je jednog dana nekoliko italijanskih oficira posmatralo kako mi djeca uživamo u trikovima našeg omiljenog mađioničara. Mađioničar je čarobnjak koji raznim zabavnim trikovima izvodi vješte prevare i obmane, on izokreće stvarnost, ima natprirodnu moć. Na Lujove trikove nasjeli su i italijanski oficiri i tu iluziju skupo platili. Lujovi trikovi nama djeci bili su čudesni, a italijanskim oficirima on je djelovao kao bezopasan i bezazlen zabavljač. Kad su italijanski oficiri očekivali da će da uživaju u Lujovom atraktivnom serviranju ručka, sa supom bacio im je i bombu za sto! Nikada se nije saznalo koliko je oficira poginulo, a Luja su ubili na licu mjesta. Mi djeca gledali smo kako su našeg mađioničara Luja iznijeli na trotoar u ćebetu, a za njegov grob se nikada nije saznalo. Sjutradan su za odmazdu postrijeljani zarobljeni partizani, koji su bili zatvoreni u voltu preko puta, bivšem Sreskom načelstvu. Nedavno sam sa profesorkom književnosti Radmilom Brajević, kćerkom mog gimnazijskog direktora Luke Nikčevića, evocirao sjećanja na Luja i dešavanja oko njega. Njegova kćerka nedavno je objavila knjigu „Lujo Davičo“.

Mađioničar Lujo kao djeci pokazao bi nam da ima umijeće da vidljivo učini nevidljivim i obratno. Mađioničar može da pronađe ono što nijesi znao da posjeduješ, a dok tvoje misli lutaju, ostaneš bez nečega veoma dragocjenog. Kada je feribot „Sv. Stefan” proputio preko Jadrana to je bila za mnoge Crnogorce prva prilika da zaspu u posivjeloj stvarnosti samoupravljanja, a probude se među šarenim izlozima kapitalizma. Gotovo svako ima poneku anegdotu iz tog perioda; sjećanje na udobne italijanske cipele, koje su se godinama nosile, na prve pice i espreso kafe. Ali, upečatljiva je bila slika Italijana s poteškim auto-radijom pod miškom, nikada se nijesu odvajali od svoji skupocjenih blaupunktova, jer su usred dana kola provaljivana u vrijeme kada Jugosloveni nijesu zaključavali svoje kuće i kad su ulazili kod komšije bez kucanja. Bila je čudna ta pojava „šetnje“ auto-radija. Vještina italijanskih džeparoša bila je čudesna, mnogi su za tren ostajali bi bez novčanika. Tako je moja majka u starom djelu Barija, nedaleko od crkve Sv. Nikole, ostala bez novčanika i tašne. Zaprepašćena vještinom i brzinom kako su je džeparoši ojadili. Od tada, kad bi putovali u Italiju upozoravala bi nas da se čuvamo od lopova, ali tu riječ nije izgovarala... Kazala bi nam: „Čuvajte se mađioničara!“ Uzalud su bila majčina upozorenja, jednom prilikom su i mene u Bariju opelješili, kada sam prišao tezgi „nehotično“ me je gurnula jedna dama s dva prefinjena gospodina uz izvinjavanje svih troje. Za tren su nestali, a i moj novčanik iz džepa.

Vratimo se vremenu današnjem, našoj današnjoj crnogorskoj stvarnosti, svakodnevici. Crnogorska vlast i njen „vrhovni mađioničar“ me odavno podsjećaju na one sa pijace u strom Bariju, uzimaju i brišu i kada budu uhvaćeni s prstima u narodnom džepu, njihov izraz lica je i dalje nadmen i siguran. Čini mi se, što dublje zavlače ruku u narodni džep, da su im gestovi i grimase gospodstveniji i evropskiji, a toliko su srasli sa svojim ulogama da ih je nemoguće odvojiti od njih. Narod kao da je uvijek nanovo začuđen zatečen i omanđijan kako je moguće opet nijesam vidio lopovluk, ili, vidio sam, ali mađioničar je toliko vješt da i to što sam vidio, nijesam vidio! „Vjerujem ja više njegovim riječima, nego svojim očima!“ Ne vidimo mi ni nezaposlenost, ni bijedne penzije i plate, partiokratiju, kleptokratiju, nepotizam, nezaposlenost, odlazak mladih i obrazovanih, a ni sve identitetske manipulacije. Oprobana je taktika – jednom rukom mađioničar prstom upire na spoljne i unutrašnje „neprijatelje“, a druga je u vašem džepu. Jednu jasno vidite, a drugu ne osjećate. Ova vještina je toliko urasla u društveno biće, pa se i zbog toga toliko nakotilo „držača vreće“ i „sakupljača mrva“. Naši iluzionisti imaju, izgleda, unikatnu moć nad omađijanima, čim toliko traju. Svaki put kada neko trezven „provali caku“, oni vješto prilagođavaju taktiku nestajanja, puštanja magle, skretanja pažnje. Kažu da su „mađioničari” iz Barija, baš tako djelovali u paru, jedan skreće pažnju žrtvi koja nesvjesno ne percipira da ga neko s jedne strane blago gura i pritiska, dok mu se džep neosjetno prazni. Analogija je jasna! Uvijek će biti nešto gdje će naši „mađioničari“ pritisnuti da bi skrenuli pogled od glavne operacije... Ovoga puta je to crkva. Pritisnuli su najosjetljivije mjesto u crnogorskom biću, da oštećeni narod, i sa jedne i sa druge strane identitetske linije, ne bi vidio što vidi. Da bi zamaglili oči na trikove koje čine, „osudili“ su na robiju svog ideologa mađioničara.

Međutim, priznajem da izraz mađioničar nije u potpunosti adekvatan, ima on benigan dječiji prizvuk divljenja mističnoj vještini nestajanja i nastajanja stvari, zečeva ispod crnog cilindra.

Ovi mađioničari su maligni i posledice njihove vještine ostaviće nesagledive posledice na mentalitet i sistem vrijednosti u kojem će se formirati crnogorska djeca, koja neće razlikovati kada je igra, a kada je zbilja, lopovska mađija!?

Vrijeme je sazrelo da se magija prepusti djeci, a odrasli da ne dozvole da im se, uz supu, servira neka nova bomba i zbog toga opet neki drugi budu kolateralna šteta.

---