-Piše: Nikola Ivanović

Nekad i sad ostaje isto: zla djela najduže traju, a dobra su osuđena na zaborav. Malo se zna o zlatnom Periklovom dobu, a mnogo više o Neronovim i Kaligulinim zločinima. Zaboravlja se da smo nekad za koplje bili ispred Češke, Mađarske, Poljske i Rumunije, a sada smo iza njih za istu mjeru. Ne smije se zaboraviti Srebrenica, ali se zaboravlja da je bilo više Srebrenica u Hrvatskoj i BiH. Zaboravljen je kongresmen Džimi Mudi, upamćen po sprečavanju usvajanja Rezolucije o Kosovu u Predstavničkom domu 1990. godine, po kojoj su Albanci podvrgnuti teroru i izgonu pa im treba pomoći kao nezaštičenom etnosu (stigla je njihova „zaštita” devet godina kasnije).

Navodim jedan primjer našeg zaborava iz podalje prošlosti vezan za ime kapetana Boška Bulatovića iz Morače.

Poslije Mojkovca, na svom brdskom konjiću pohitao je za srpskom vojskom. Sustigao je tu povorku gladnih, iznemoglih u dronjcima, između Lješa i Drača. Čudna vojska u povlačenju, jedna od najslavnijih koja će vaskrsnuti. Primili su ga u srbijansku vojsku s istim činom. Ovaj mali osvrt vezan je za 15. septembar, Dan srpskog jedinstva.

Činjenica je veoma bitna u novinskom pristupu, ali još važnije je šta stoji iza činjenice – 15. septembar je Dan srpskog jedinstva, dan proboja Solunskog fronta 1918. godine. U Republici Srpskoj je naglašeno obilježen, u Srbiji i Crnoj Gori nimalo, što je i povod za ovo pisanje. Glavni akter tog ključnog dana je jedan zaboravljeni Moračanin.

Teoretičari ratovanja govore da čak i jedan metak može biti ključan za ishod bitke. Ovdje se radi o zaboravljenom heroju sa Solunskog fronta.

Poslije Mojkovca zaputio se ka Krfu, Solunu i Kajmakčalanu, njegovoj do tada neosvojivoj koti 900. mjestu pogibije brojnih junaka iz Drinske divizije. Kota je pala zahvaljujući vodu kapetana Boška Bulatovića, iz Rečina, kod Kolašina, jednom od najčistijih herojskih likova te velike bitke, o čemu je ostalo zaboravljeno jedno svjedočenje u komunikeu srpske Vrhovne komande, kao i u Sokolskoj ediciji Cetinja, koja je objavljena 1940. godine, povodom 25-godišnjice Mojkovačke bitke. Svjedok njegove pogibije, solunaš, D.V. Ljotić („Iz mog života” str. 132–143),uz naglašen emotivni naboj opisuje smrt viteza iz Morače, koji je donio preokret velike i ključne bitke. „Malo je vremena proveo u svom malom zvanju, ali veliko je herojstvo pokazao i dugo će vrijeme čuvati njegovo ime, njegov lik i njegovu slavu”. Dakle, poslije niza neuspješnih pokušaja osvajanja kote i brojnih žrtava, jedva je Boško Bulatović izmolio da mu se dodijeli vod i da on „nešto pokuša”, kako bi osvojio neosvojivu kotu, jer, mislio je, vojna vještina je nešto što u krvi nose Crnogorci. Kajmakčalan mora pasti, taj prag srpske zemlje, odakle, puca pogled prema Ljubotenu, Kopaoniku, Kučkom Komu i Durmitoru. Taj pohod ka srcu Balkana, omogućiće da i Crna Gora bude slobodna u bratskom kolu ostalih pokrajina.

Ostalo je to svjedočanstvo o Boškovom ratnom lukavstvu. Krenuo je s vodom, bez artiljerijske pripreme, što je neuobičajeno u modernom ratovanju (kako bi iznenadio Bugare). Dopuzali su noću blizu kote, u zoru uskočili u prve rovove, prethodno zasuti ručnim bombama. Pala je kota 15. septembra 1918, a i Boško. To je bio lični plan i djelo kapetana Boška Bulatovića, koji obilježavamo danas kao dan „Srpskog jedinstva”.

Računa se da je 15. septembar, dan proboja Solunskog fronta, bio prelomni trenutak na južnom ratištu u Prvom svjetskom ratu, kao što je bitka za Staljingrad, uz Normandiju, prelomni trenutak za ishod Drugog svjetskog rata.

(Autor je bivši direktor i glavni i odgovorni urednik „Pobjede”)

---