-Piše: Nik Gašaj

Od velikog je značaja što su predstavnici nove demokratske političke vlasti prof. dr Zdravko Krivokapić, mr Aleksa Bečić i dr Dritan Abazović pružili ruke pomirenja svim političkim akterima i političkim predstavnicima manjinskih naroda, kao i svim građanima Crne Gore i brzo su se dogovorili i potpisali međusobni sporazum o principima rada nove vlade, a koji su u skladu sa objektivnom društvenom stvarnošću Crne Gore i međunarodnim standardima.

Dakle, društveno-političko pomirenje je od suštinskog značaja za budućnost Crne Gore. Jer, bez ove egzistencijalne kategorije, teško je zamisliti preobražaj i progres društva i države. Pomirenje je najpouzdaniji put da se zaustavi politička negativna energija i opstrukcija. Ono nije samo moralna kategorija. Pomirenje ima dalekosežno i veliko antropološko, sociološko, političko, ekonomsko, psihološko, čak i ekološko opravdanje i značenje.

Svakom pojedincu u Crnoj Gori i narodu to je neophodan uslov za život dostojan čovjeka, kao i za civilizacijski napredak. Stoga u Crnoj Gori treba da promijenimo način razmišljanja i mentalitet, da prevaziđemo razne prepreke i da se okrenemo drugima u cilju stvaranja bolje budućnosti. Nema svetije dužnosti i prečeg zadatka od uspostavljanja i izgrađivanja duha zajedništva na pravim, demokratskim osnovama. Kriza društvenog zajedništva se mora i treba rješavati političkim, ekonomskim, pravnim i demokratskim sredstvima. Međutim, ona će se teško riješiti ako ne bude političke volje, racionalnosti i mudrosti. I pored svih dubokih društvenih podjela, u narodu nijesu umrli ljubav, sloboda i osjećanje za pravdu, dobrotu, ljepotu...

Vjerujem da će nova demokratska vlast uložiti potrebne napore u nastojanju da narod pomiri i usmjeri prema dobru. A ne kao odlazeća politička vlast koja je narod podijelila i posvađala.

U tradiciji hrišćanske misli i egzistencijalnog iskustva neophodno je pokajanje, (o)praštanje i pomirenje. Bez toga nema istinitih promjena, preporoda i preobražaja, kako na ličnom, tako i na društvenom planu. Te životne kategorije su najpouzdaniji lijek da se iz ljudi iskorijene gnjev i mržnja i najpouzdaniji su put da se među ljudima i narodima uspostave mir, povjerenje, saradnja, dobra volja, uzajamno poštovanje i prožimanje.

Pomirenje podrazumijeva jedno posebno atropološko usmjerenje kada drugi, bilo da je riječ o drugom čovjeku, narodu, kulturi ili religiji, za nas nije neprijatelj, protivnik, suparnik, pakao, prijetnja vlastitoj egzistenciji, ili nužno zlo koje se mora trpjeti ili tolerisati iz ovih ili onih razloga.

Drugi je za nas neophodnost, naše drugo JA, druga polovina našeg bića, uslov naše personalnosti i postojanja. Bez drugog nema punoće egzistencije i ličnog identiteta. Drugi je za hrišćane ikona božja, brat, najveća svetinja kojoj se ništa ne može pretpostaviti, niti se za bilo šta smije žrtvovati, makar to bili i najsvetliji ciljevi. Čovjek biva, postaje to što jest (ličnost) ogledajući se u drugom i naspram drugog. Bez drugog i odnosa sa njim, pojedinac ili narod postaju privid, gubeći svoj temelj i tačku oslonca, nestaju i na kraju umiru. Nepriznavanje i odsutnost drugog, u vertikali i horizontali, za čovjeka znači smrt. Zato hrišćani neprestano ističu da su Bog i drugi ljudi nužan uslov vječnog života i postojanja.

Drugi je konstantna činjenica naše ljudske stvarnosti (Sartr). Ljudska egzistencija je stalno izlaženje iz sebe, prekoračivanje granica sopstvene prirode, neprestano kretanje ka drugom, viđenje drugog, imanje drugog,,poznanje drugog, bivanje sa drugima”. Ljudska sloboda, za kojom vapi svaki čovjek, besmislena je bez drugog. Suština ljudskog grijeha i nepočinstva svodi se na prekid odnosa s drugima. Nema pomirenja ako nema spremnosti da se drugome oprosti i da se od drugoga zatraži oproštaj. Opraštanje i traženje oproštaja nijesu izraz slabosti i nemoći. Praštanje je na prvom mjestu riješenost da se iz vlastitog srca iskorijene gnjev i mržnja, čak i da se uništi svaka pomisao i želja za osvetom i odmazdom.

Cilj pokajanja i praštanja je pomirenje s drugim s kim smo poremetili ili prekinuli odnos. To je ponovo uspostavljanje komunikacije, odnosa povjerenja, sadržajne, uzajamne ljubavi i poštovanja. Ljubav i neprijatelja čini prijateljima i saradnicima. Sebičnost, gordost, gnjev i mržnja i od prijatelja čini neprijatelje i tuđine.

Francuski filozof Blez Paskal na jednom mjestu je rekao: „Postoje samo dvije vrste ljudi, pravednici koji sebe smatraju grešnicima i grešnici koji sebe smatraju pravednicima”. Kako sada stvari stoje, izgleda da spadamo u ovu drugu grupu. Zato smatram da je nužna transformacija i „tranzicija” u ovu prvu vrstu ljudi. Tada ćemo imati duha božjeg u sebi. Bićemo bolji i plemenitiji, nada ljudima koja će ih izunutra mijenjati i preobražavati. Ukoliko hrišćani ne grade duh zajednice i zajedništva, onda i sami izdaju Hrista i hrišćanstvo. Viševjekovna hrišćanska istorija i iskustvo nas uče da se jedino nenasiljem i dobrom mogu pobijediti zlo i mržnja, da nas jedino iskrena ljubav prema drugom oslobađa urođenog straha od njega. Zar treba dokazivati ikome da su mir i dobra volja, povjerenje i dijalog među ljudima mogući samo tamo gdje postoji ljubav? Gdje je ljubav tamo nema mržnje. Ona isključuje monolog i monopol, jer je sama dijalog ravnopravnih i slobodnih ljudi. Gdje ona caruje, tamo je komunikacija dvosmjerna i ravnopravna.

I na kraju, treba naglasiti da o stručnim pitanjima društva i države riječ treba da imaju prije svega dokazani stručnjaci/eksperti, a ne laici, kvaziintelektualci i dresirani političari. S tim u vezi, Džon Stjuart Mil postavio je jedno veoma važno pitanje: kako ostvarivati demokratiju koja neće dovesti do vladavine mediokriteta?!

(Autor je politikolog)

---