-Piše: Dragan Mraović
I na ovim izborima je Gospodar smuvao oko 40.000 glasova, ali je svejedno izgubio, jer su mu neki „sigurni glasovi” pobjegli u šumu, čak i albanski. Da je bilo pošteno, opozicija bi imala odmah barem 50 poslanika. O glasovima dobijenim ucjenama za radno mjesto i medijskim marifetlucima, da se i ne govori. Dakle, pobjeda opozicije je ubjedljiva, a ne nategnuta. Partija mu se osipa i nastaviće se tako dok on i njegovi ne budu statistička greška na nekim narednim izborima, a on bez greške u Spužu, a ne u šumi, jer tamo je hajduk koji agi otima i raji daje, a ne razbojnik koji je pljačka.
Gospodar i njegovi će se ipak „za Crnu Goru boriti i u šumi”, jer vjerovatno u neku šumu iznose ono što još mogu opljačkati iz državnog budžeta, dok ne predaju vlast i „de fakto”. A treba prikriti i tragove sakrivajući u šumi opljačkano blago. Prema iskustvima italijanske Direkcije za borbu protiv mafije, policija dokaže samo oko 20 odsto opljačkanog, a ostalo mafijaši prikriju na razne načine. Taj procenat je, naravno, dovoljan da ih pošalje na robiju i da im se oduzme sva poznata imovina. Njima ipak ostaje dosta za njihovo potomstvo, dok iza rešetaka razmišljaju o tome šta je vrednije... Dan lične slobode ili ukradeni milioni?!
No, čini se da Gospodar hoće da bude
Bajo Pivljanin, ali, sada ide zima, a Mitrovdan je „hajdučki rastanak”, pa se u šumu može na „hajdučki sastanak” tek za idući Đurđevdan. Pored toga, Gospodar ne može ni u hajduke, jer je njihov kodeks strogo zabranjivao, kao nečasnu, pljačku siromašnog čovjeka. Zato Gospodar može da bude samo „kesedžija”, jer se turske kesedžije nisu krile u šumama, već su išle javno na konjima. Nisu ucjenjivale ljude, već čitave varoši, baš kao Gospodar cijelu Crnu Goru.
Inače, Srbi su se odmetali u hajduke iz raznih razloga, a najčešće kada bi se zamjerili nekom agi, pa su bježali u šume da bi se sakrili. A Gospodar je vladao kao pravi aga, pljačkao je sirotinju raju, odrekao se pravoslavlja i svoje nacije, što nijednom hajduku nikada nije palo na um. Zato on ne može u šumu. Sve to on ne zna, jer ima oskudno obrazovanje, pošto čita samo bankovne račune, pa je njemu bilo nedokučivo da ga hrišćanska pravoslavna vjera može oboriti, jer po njemu to se radi parama, preko stranih službi, ubistvima novinara. Nije on sposoban da shvati metafizičku snagu vjere. Nije mogao da shvati da i mnogi „njegovi” neće da se odreknu svoje vjere zarad para, jer bilo je i u njegovoj družini mnogo časnih ljudi. Između vjere i mafijaške diktature izabrali su vjeru i da ostanu časni ljudi. I Albanci su ga se odrekli, jer ih je uvijek prevario u obećanjima. I oni znaju da se ne živi od priče, no od radnih mjesta, kuće i mira. Čestiti Albanci, kao oni što su štitili Pećku patrijaršiju od Turaka, odabrali su da žive u slozi sa drugima u Crnoj Gori.
Bruka i sramota Srbije je da Gospodarčić, Ivica od Miljacke i Ana duginih boja nisu čestitali izbornu pobjedu braći, jer su Gospodar i Gospodarčić „veći prijatelji nego ja i moj najbliži kum”, kako reče „Profesor”. Ta je Profesoru na mjestu, jer je on imao hrabrosti da javno potvrdi ono što svi znaju. Gospodar je svojevremeno bio jatak Gospodarčiću u nekom stančiću u Ulcinju. Jatak ne smije izdati hajduka, a ni hajduk jataka, ali ovdje nije to u pitanju, jer nije riječ o hajducima i jatacima. Tu je neka interesna veza, a možda i previše znaju jedan o drugome da bi rizikovali da se međusobno zamjere.
A kamenje srušene kapele koje bi mitropolit
Amfilohije da vrati na Lovćen da se ispuni
Njegošev zavjet je baš ono litijsko na koje se Gospodar spotakao, jer ne čita pjesnika nad pjesnicima: „Nije ovo sve zemaljsko/ Ima nešto i nebeskog.../Na srpskome horizontu...”
(Autor je nekadašnji generalni konzul SRJ u Bariju)