- Piše: Maksim Drašković

Nije lako odmetnuti se u šumu, nemoj da misliš. Šuma je svaka Striborova, a ti nijesi Stribor da bi je začarao. Svaka je šuma Lelejska gora, a ti nijesi Lado Tajović da se boriš s iskušenjem đavola i u njoj i u sebi. Ona je gora Romanija, a ti se najmanje možeš obresti Starinom Novakom, pa biti kadar stići i uteći, Romaniju goru obiknuti bolje nego svoje dvore. Tebe nije kao njega spopanula „nemaština i siromaština” i „očeva rđava baština”. Nijesi kao on „orao i kopao pa ti ne dali Turci”, ili „čuvao ovce pa ti ih izjeli vuci” – rašta bi uzeo budak pa se odmetnuo gori u hajduke. Hajduk svakako nijesi, niti možeš biti, a nijesi valjda ni budak. Hajduk je onaj što se ne boji nikoga do Boga, a ne onaj koji podrhtava i od sopstvene sjenke. A najgora je gora Garevica, iz koje brat ubija brata, kao u onoj hajdučkoj pjesmi Predrag svog brata Nenada.

U šumu ići nije nimalo mudro nikome, osobito samom. Teško je naći vjerna druga i uzdanicu. Zlokobna je šuma i opaka, ne dao ti je Bog. Nije to – o ramenu pletivaču oskudna brašnjenika, o pojasu kakvu kusturu britve, priuziti na noge opanke i trk u šumu – pa šta ti ga zubi donesu. Šuma je kuća bez krova, nije kao ona vila bezimena. Ona je dom s glavom na promaji i ognjištem bez prijeklada. Bezbroj vrata, a nijedna se ne mogu prevrijeti. Sve prozor do prozora, a ni na jednom škura ni telera. To je pećina s mnoštvom tragova, a nijednim povratnim. Dok se nebo kovitla u granju, na zemlji ti svijest mrči među liticama. Svaka ti brstina pod nogom izdaju sprema i preži vučjim čeljustima. Nije to ni šuma, nego mrčava. Jazbina mraka i noć bez svitanja. Pobusana zemunica puna studene vlage u kostima. Cvokot zuba bez zalogaja nade. Žubori životom, a šumori o smrti.

Nemoj da te ja strašim i razbijam. Ajde ti ako već kaniš. Ne izumi samo da se pozdraviš s ukućanima. Ako ne budu uzbastali i pregnuli s tobom. Sve nešto mnim da ih neće puno obrnuti na taj zloput. Dostina ih je već, pa makar i dockan i u zlo doba, pročitala Domanovićevog „Vođu”. Promisli. Nemoj barem sad. Sad nije hajdučki vakat, pa sve da si hajduk, a ne nijesi. Mitrov danak je hajdučki rastanak. Nestao je list s gore. Jatacima više nije vjerovati. Pričekni do Đurđeva dne. Dok se gora zaođene listom. To je hajdučki sastanak. Samo što se bojim da više nema hajduka – ni o Đurđevu ni o Mitrovu dne. Ne zaboravi da si bio „hajduk roblja svezanoga”. „Sad je hajduk onaj što goni hajduke” i što je glasnija njegova hajdučija.

Nek mine Baba Marta i njena varljiva ćud pa ćeš onda. Njoj nemoj nikako da vjeruješ. Pusti je neka projaše na svojim jarčevima. Sačekaj da ograne proljeće. A onda kako ti drago, iako ti nije pametno. Probaj, što da ne. I ne uzdaj se samo u britvu. Naoružaj se katanama i kat(a)nićima – mora to biti opremljena, probrana i vjerna vojska. Povedi i onu Crvenkapicu, i Mašu ne zaboravi. I jagode u nevolji mogu utoliti glad. Za svaki slučaj, one neka budu na začelju, a Vuk i Medvjed na čelu borbenog odjeljenja. Tarzana i ne sumnjam da ćeš povesti. On je gospodar džungle. Naravno, sa svojom vjernom i ljupkom Džejn. Ali, pazi – nije to vojska naviknuta po šumama i gorama. Neka obavezno imaju sa sobom medenicu (klepetušu). Za svaki slučaj. Da ih ne pogubiš iza prve okuke!

---