-Piše: Jovo Pejović

Moj omiljeni pisac Meša Selimović u svom romanu „Tvrđava“ zapisa i ove epohalne riječi: „Postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije se nekako može izliječiti, od treće nikako. Vlast je najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen, jer pribavlja moć. Ona je duh iz Aladinove lampe, koji služi svakoj budali koja ga drži. Odvojeni ne predstavljaju ništa, zajedno, kob su ovog svijeta. Poštene i mudre vlasti nema, jer je želja za moći bezgranična. Čovjeka na vlasti podstiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži i njegova predstava o sebi uvijek je ljepša nego istina“. Zato vlast koja se uspije izdignuti iznad ove sjajne definicije za sebe može reći da je ispunila cilj. Crna Gora više nije ono što je nekada bila. Nema više onih vrlina po kojima je bila prepoznata. Te vrline su pogazili oni koji su poslednjih decenija upravljali državom i koji su je zarobili u okvirima sopstvene malograđanštine ne dopuštajući joj da se iskaže u onom sjaju kojim bi se ponosio svaki njen građanin. U Crnoj Gori danas najbolje prolaze ljudi bez karaktera i savjesti. Dvolični ljudi. Oni se uvijek drže zajedno, a narod opterećen stalnom borbom za preživljavanjem i ne primijeti da su takvi ljudi najveća smetnja da iskoračimo naprijed u budućnost. Ukoliko smo se više opirali poltronstvima i spletkarenjima, toliko smo teže nalazili svoje mjesto pod ovim suncem koje bi trebalo da nas sve jednako grije. Zbog sopstvenih ograničenja, nedovoljno razvijenog uma, sputanog okovima predrasuda, malograđanštine i životne kolotečine u koju su nas uveli vlastodršci, mi ćemo se još dugo mučiti kako da izađemo na pravi put. Promijenila se vlast, ali da bi se krenulo kako treba moramo i mi da se mijenjamo kao ljudi. To je mnogo složeniji proces, jer navika je jedna muka, a odvika trista muka. Kada vam decenijama govore da se bez njih ne može, da je napad na njih napad na državu, da su nas okupirali nevidljivi neprijatelji iznutra i izvana, onda ne mali broj građana povjeruje da je to zaista tako. Sada kada svakoga dana izlaze na svjetlo dana dokazi o zloupotrebama bivše vlasti i pljačke državne imovine treba očekivati da će i svijest o neophodnosti stvaranja novog i pravednijeg društva dobiti mnogo više pristalica. Bila bi tragedija kada bi narod oplakivao one koji su nas 30 godina pljačkali i terorisali. Insistiranje na novim podjelama od strane partija bivše vlasti treba doživljavati kao još jedan pokušaj da se pažnja javnosti skrene sa afera koje je odlazeći režim proizveo, a koje se svakim danom otkrivaju. To je i poslednji organizovani pokušaj odlazeće vlasti da se destabilizuju odnosi u državi i time pokuša poslati poruka da su oni jedini faktor stabilnosti. Prašinom koju podižu samo pokušavaju prikriti svoju golotinju. Istorija plovi čudnim putevima i na tim putevima bilježi i ponešto od onoga što mi radimo. Prema tome, neka niko ne smetne s uma da će i o nama i o našim djelima jednoga dana suditi pokoljenja i da će taj sud biti mnogo rigorozniji od sadašnjeg suda javnosti. Licemjeri iz bivše vlasti koji se još uvijek koprcaju vjerujući da će se ponovo dokopati vlasti sve dublje tonu u blato iz kojeg se nikada neće izvući. Oni poslanici koji decenijama ćutke prelaze preko zloupotreba režima i u njima sami učestvuju treba da zaćute za sva vremena i da što prije napuste političku scenu jer oni nijesu dostojni poslaničke funkcije. Kada pričaju o poštenju oni koji su čitav život bili nepošteni, koji nikada nikome nijesu bili prijatelji, pa ni državi Crnoj Gori, koji govore o vjeri, a koji ne priznaju da Bog postoji, koji nikada nijesu bili ljudi, a koji se trude da licemjerstvom to dokažu, onda se to zove zastiđe. A licemjeri ma kojoj partiji, naciji ili vjeri pripadali nikome ništa dobro nijesu donijeli, naprotiv svakim danom podstiču na podjele i mržnju kojom truju građane koji zadojeni navijačkom strašću nesvjesno podržavaju one čije je vrijeme odavno isteklo.

---