-Piše: Vukić Garo Brajković

Kada se dijete rodi i zaplače se, plačem cijeli život putuje. Niko, pa ni majka ne razumije i ne zna zašto plač je nastupio rođenjem, zašto dijete zaplaka, za kim plače, šta sa plačem kaže, šta govore glasovi i koje poruke donose i koji i kakav dolazak najavljuje. Majka je i tom svijetu, majka i od tog svijeta. Ni majka nije prije rođenja djeteta mislila o plaču, i prije vremena, i u vremenu kad se rodi. Majka plač utrobe nije ni čula, utroba majčina je razumna, novo biće se rađa i stasava. Ne razumije majka šta se kod tog malog stvorenja dešava i šta se tom malom biću u utrobi majke dešava za dolazak na ovaj svijet. Ne zna majka zašto je plač, pa ne zna kakva će biti majka... Ne zna majka šta rođenje donosi, od prvog sata, od prvog dana, šta se u vremenu zbilo, zašto se plač probudio, što će plač donijeti rođenju djeteta majci, svijetu... Od tog plača i od prvog dana vriska, sve se upakovalo i spakovalo za majku, od prvog sata do zadnjeg koraka i polaska. Ne zna se zašto je dolazak došao, kako je polazak pošao, zašto se dolazi i polazi i niko još nije saznao, ni pročitao a ni vidio i neće nikada vidjeti. Svijet vidi, svijet je plaču samovidan i obavijen u hiljade pokaznica, kazalicu samo jedan zna. Svevid samo jedan ima i za plač, i za majku, i za svijet. U velu tajni plač je smjestio i ključ dolaska donio. Niko tajnu ne zna, niko ključ dolaska ne vidi, plač sa velom u tajni ključa iscrta puteve, koje plač vidi u svijetu, tajnu ključ donose, ključem se dani otključavaju, a noći zaključavaju. Otključano vrijeme nosi vidno, donosi i nevidno, zaključana noć nema moć da objavi prve glasnike, da vidi prvi plač i prve korake. Život je s ključem, koraka nema bez ključa, ni ključa bez koraka. Svijet i majka poznaju ključ koraka, poznaju koračnice koraka, ne poznaju dolaske i vrisak dolaska od dolaska. Plač rođenja ne poznaje majka, ni prije ni poslije vriska. Vrisak kod rođenja ne zna i ne prepoznaje majka. Zašto je plač i piska u vremenu, ne znaju ni majka, ni svijet. Plač u vrijeme dođe i prođe u vremenu, plač s plačem, plač od plača, plač vidi plač, plač je putnik, vječiti putnik, uvijek je prisutan u koračnici puta za život putovanja. Nema puta bez plača, niti plača bez puta. Plač i put su dva stuba zemaljska i uvijek se i nalaze i polaze u neviđeno, u skrivene glasnike. Plač rođenjem dođe, rođenje donese plač, plač je kod čovjeka, plač sa čovjekom živi, a i rođenje je plač. Plač je nevidljiv i nečujan. Toliko svijeta i do dan danas je u plakanju i danas je u plaču, s oplakivanjem nevidnim u bitisanju je, s bitisanjem plač danima živi, plače i suznica oka oblaka kvasi zemlju. Svi putevi ovozemaljski su plačem pozvani i prizvani. Svaki put ima svoja plakanje za svoje pozvanje. Rođenje je dalo plač za svecijeli svijet, ne može svijet pobjeći plaču, ne može čovjek umaći plakanju. Kako se čovjek rađa s plačem, tako se u svebivanju živi s plačem.

Ne može svijet živjeti bez plača, ni plač bez svijeta. Plač je vascijelu zemlju porobio i obišao, čovjek se traži u plaču, u plaču čovjek živi, s plačem čovjek putuje, to mu je prva javka koju je dobio na rođenju. Nije se čovjek rodio kada se rodio nego kada se zaplakao. Plač će učiniti svesmislenost i sebi i svijetu, putujući putujućem od plakanja s plačem čovjek u svijet dolazi... Plač kod rođenja nosi ime, ime nosi i plač, nečujni i nesvidni. Samo ponekad svjetlost uhvati plač i plakanje, krilodvorje smjesti rođenje u vrisku, u suzi. Plač od rođenja šalje poruku onima i onome koji je plač stvorio, i on i oni prepoznaju kazano, viđeno u dolazeće i polazeće. Plač čitavog života živi u svakom čovjeku, svaku kuću nađe i nikoga ne mimoiđe. Nikoga plač ne ostavi bez suze. Plač je vječni saputnik svijetu i od čovjeka ne odlazi, nečujno se približi duši, osvaja dušu, ona plače, boluje, tuguje, duša se ne vidi, duša se živi, u duši se vidi i tuga vremena, uvijek i za dovijek, plača. Plač je snašao cijeli svijet i ni sata ni dana ne ostavlja čovjeka a da ga ne nađe i u košulju plača zakopča kaput plača s javkom naše zemaljske dojavnice.

(Autor je pjesnik)

---