- Piše: Nik Gašaj

Masovni mediji su pogon za proizvodnju predstava o stvarnosti. U razmatranju medijskog uticaja treba imati u vidu da njihovi proizvodi, vijesti, ne samo da predstavljaju nego i kreiraju realnost. Medijski tretman počinje selekcijom „događaja” iz obilja dešavanja, a završava konstrukcijom odgovarajuće priče. Ovaj proces predstavlja suštinu prakse osmišljavanja stvarnosti.

Radio drama Orsona Velsa o slijetanju vanzemaljaca u Ameriku koja je unijela paniku među građane i Hitlerovi propagandni filmovi i priredbe pokazali su koliku moć masovni mediji mogu imati na publiku. Javna sfera se pretvara u mjesto prodaje, bilo da se radi o političkim uvjerenjima ili o različitim vrstama robe. Oruđe za to je propaganda čiji je cilj stvaranje slike u javnosti. Prema poznatom autoru Inišu, od toga kakvi su mediji u nekom društvu zavisi i kakvo će da bude ustrojstvo društva (Deutsch, 1973:133). Još je Hegel tvrdio da je čitanje novina postalo moderna „jutarnja molitva”. Tomson je ukazao na vezu između medija i razvoja savremenog društva. Mediji nas snabdijevaju sa više obavještenja, a od nas zavisi kako ćemo ih koristiti.

Vrlo rano u političkoj istoriji došlo je do pokušaja kontrole sredstava javnog informisanja. Naredba bečke vlade iz marta 1769. godine glasi: „Da bi se znalo koje su unutrašnje političke naredbe, ustanove i drugo podobne za objavljivanje, njih treba svake nedjelje da sastavljaju vlasti i da ih predaju uredništvima novina”(Habermas, 1969:32). Naredba Fridriha II iz 1784. kaže da „Privatno lice nema prava da sudi o radnjama, postupcima, zakonima, mjerama i naredbama vladara i dvorova, njihovih državnih funkcionera, kolegija i sudova, niti ima pravo da o ovim stvarima objavljuje ili preko štampe širi vijesti koje do njega stignu. Privatno lice nije ni sposobno za takvo suđenje pošto mu nedostaje potpuno poznavanje okolnosti i mitova” (Ibid, str. 36).

U XIX vijeku u Evropi postoji čitav niz manje ili više suptilnih načina opstrukcije širenja knjiga, novina i pamfleta: i tada su novinari u parlamentu doživljavani kao smetnja, štampa je bila opterećena visokim dažbinama na žig i porezima, vjerski fanatici su osuđivali i sprečavali želju ljudi da i nedjeljom čitaju novine, hapšeni su i privođeni rasturači štampe ako je u njima bilo makar i sumnjivih tekstova itd.

Međutim, savremena naučna saznanja ukazuju na to da sloboda da se javno praktikuje upotreba uma, pa makar ona bila i kritička i negativna za vlast, ne smije biti sputavana. Jer, samo neprosvećeni vladari ne vide korist od takve upotrebe uma. S tim u vezi nameće se pitanje: kako vlada može drugačije doći do znanja osim ako ne pusti da se duh slobode iskaže.

Savremena tehnička komunikacija omogućava brzo prenošenje informacija. Komunikacijska mreža se osamostaljuje u odnosu na informacije koje prenosi. Mreža nikad ne prenosi sve informacije, već se neke u njoj iskrivljuju, druge gube. Sredstva javnog informisanja sve više služe ne samo za širenje glasina već i za stalno, sistematsko dezinformisanje. Problem je što su masovne komunikacije organizovane tako da odgovaraju svijesti mase (i da budu po volji onoga kome je potrebno postojanje mase).

U nekim državama se za postizanje određenog „stanja duha” (ili bolje reći” stanja bez duha”) više koristi propaganda oslonjena na predrasude i stereotipe, u drugima politički marketing, u trećima reklama. Doista mnogi problemi postoje zato što su mediji i dalje daleko od slobode, što i dalje uspješno služe prikrivanju neslobode.

Gustina informacija se stalno povećava, a njihova istinitost i kritičnost smanjuju. Mediji su u potjeri za senzacijama, a nekad ih i sami stvaraju. Kaznev je upozorio da na medijskoj pozornici ima previše ubistva, ratova, bolesti, udesa, prirodnih katastrofa (Kaznev, 1977:448). Svjetska industrija laži stvara hiperzbilju daleko brutalniju od obične stvarnosti. Medij više nije samo poruka, kako je govorio Mekluan, već teži da postane jedini sadržaj svijeta.

Kod prenošenja vijesti problem se svodi na postizanje tačnog i javnog prenošenja. „Sužavanje” ili „proširivanje” vijesti omogućuje da se izostavi ono bitno ili da se doda nešto što mijenja smisao vijesti. Nenavođenje izvora vijesti ulazi u sferu poluistina i neistina. Bez navođenja tačnog izvora i dokaza sam novinar postaje odgovoran za vijest.

Kod traganja za vijestima problem je da li se razumije šta se traži, da li se prepoznaje ono što je traženo i da li je novinar u stanju da od vijesti odvoji naslage neistine. Bez stalnog provjeravanja, traganje za vijestima postaje traganje za senzacijama, odnosno interesantnost vijesti postaje važnija od istinitosti. Kod interpretacija vijesti potrebno je prilično znanje u vezi onog što se interpretira. Problem je što se često više insistira na „ličnom stavu” novinara, nego na zasnovanosti interpretacije.

Novinar mora brzo da reaguje, ali brzina ne bi smjela da umanji djelovanje novinarskog proizvoda. Dobar novinar trpi više pritisaka, pa i njegov osjećaj odgovornosti mora da bude veći. Svjedoci smo da se svakog dana pojavljuju prazni novinarski tekstovi i nemušti govori. Ako je cilj prodaja novina, radio i televizijskog programa po svaku cijenu, uspješniji je onaj novinar koji spretnije laže. Autor Laš navodi da je 40 odsto vijesti u američkim novinama nastalo u biroima za „public relations” novinarskim agencijama i namijenjeno „skrivenom ubjeđivanju”(Laš, 1996:159).

Državna, partijska, bulevarska, „žuta” i štampa svjetskih moćnika sprečavaju da čitaoci prodru do istine i smisla (čak i oni vični „čitaju između redova”). I slušaoci radija i gledaoci televizije ostaju daleko od istine i smisla. S druge strane, ono o čemu nijesu izvijestili mediji kao da ni ne postoji. Izgleda kao da mediji nisu više ograničeni na izvještavanje o događajima, već su u stanju i da ih prave.

Najviši stupanj predstavlja istraživačko novinarstvo. Tu se pretpostavlja da novinar-ličnost može stvaralački da pristupi problemu koji se istražuje. S tim u vezi preporučljivo je da je novinar visokoobrazovan na žurnalističkim studijama, kao i da ima novinarsko iskustvo, sposobnost i hrabrost. Takođe, važan je moralni integritet istraživačkog novinara, koji ne bi smio zadatak da prihvata preko telefona, odnosno uvijek bi morao da odbija da mu se neko sa strane miješa u posao. Uz cenzuru, novinarstvo postaje, kako je upozorio Đerđ Lukač, prostitucija. No, svjedoci smo i „huškačkog novinarstva”, kao što je bilo, na primjer, za vrijeme raspada bivše SFRJ, a u tome su prednjačili državni mediji u Crnoj Gori, što je predstavljalo moralnu i profesionalnu degradaciju novinarstva i novinara.

(Autor je politikolog)

---