- Autor: Sandra Petersman

Na stolu su dvije očajne opcije: povlačenje svih međunarodnih trupa iz Avganistana do početka maja, kako je dogovoreno sporazumom u Dohi prije godinu dana; ili nastavak intervencije koju SAD predvode već dvije decenije. Mislim da je druga opcija ipak bolja.

Vojnici iz inostranstva neće dobiti rat niti će donijeti mir. Ali oni su ključni zalog u teškim pregovorima sa talibanima.

Talibani hoće kraj strane okupacije i ukidanje svih sankcija. Tim radikalnim islamistima je važno da imaju moć i da budu međunarodno priznati. To su jedine dvije poluge koje Zapad ima da izvrši pritisak na talibane kako bi pristali na primirje i pregovarali.

Te dvije poluge nisu čarobne, i ništa neće donijeti preko noći. Narednih mjeseci će u Avganistanu terorizam i rat nadalje odnositi živote. Ginuće muškarci, žene i djeca. Prema navodima UN, najmanje trideset civila je ubijeno ili ranjeno u poslednja tri mjeseca prošle godine.

To je gorka istina iza politike „America first” koju je vodio bivši američki predsjednik Donald Tramp. To je dostiglo vrhunac sporazumom u Dohi gdje je talibanima obećano povlačenje trupa. Tramp je narcisoidno imao u glavi samo da po svaku cijenu dobije izbore i uđe u istoriju kao predsjednik koji je vratio trupe kući.

Ali Tramp nije prvi koji je o sudbini Avganistana odlučivao po aršinima unutrašnje američke politike. „America first” je počelo ulaskom u Avganistan, iz osvete, nakon terorističkih napada od 11. septembra 2001. godine.

Kako drukčije objasniti što su SAD i njihovi partneri tada sklopili pakt sa odurnim ratnim zločincima poput Abdula Rašida Dostuma, kako bi progonili Al Kaidu i kaznili talibane? Američka invazija nije se obazirala na ostavštinu avganistanskog građanskog rata koji je počeo još 1978.

Zanemarene su rane koje su u Avganistanu ostavili Hladni rat i sovjetska okupacija. I zato danas, poslije dvije decenije sa zapadnim vojnicima u zemlji, poslije četiri decenije neprestanog rata – za avganistanski narod nema bolje opcije od ostanka trupa.

Vrijeme je da se pogleda istini u oči: to što su Amerikanci prije dvadeset godina umarširali bijesno i nepromišljeno, ne znači da sad treba da se povlače glavom bez obzira i tako zakucaju poslednji ekser u kovčeg pokušaja Avganistana da postane demokratija. Američka koalicija je, uz mandat UN, taj razvoj demokratije pokrenula bombama, onda ga i finansirala – i sada nosi odgovornost.

Potreban je maksimalni pritisak na talibane i na posvađane, do srži korumpirane avganistanske političare i gospodare rata. Potrebno je da se do kraja uključe važne države regiona poput Indije i Pakistana, i velesile Rusija i Kina. To će biti naporno i rizično.

Ali sada je jedina prihvatljiva opcija da se svom snagom, strpljivo, pređe na politiku „Afghanistan first”. Inače bi avganistanski narod mogao sasvim da izgubi domovinu. A to bi imalo posledice po čitav svijet.

dw.com

---