-Piše: Željko Pavićević

Dolaskom na mjesto premijera Vlade Srbije januara 2001. godine, Zoran Đinđić se nalazio u izuzetno teškom položaju. Đinđićeva vlada naslijedila je osiromašenu, duboko podijeljenu i razorenu državu. Tokom cijelog njenog mandata pratile su je koalicione tenzije, jak otpor pristalica bivšeg režima, ali i neiskrena podrška međunarodne zajednice. To je bila slaba koaliciona vlada sastavljena od 18 stranaka, čiji lideri su imali značajan ucjenjivački potencijal. Imala je sedam potpredsjednika i 17 ministarstava. Nestrpljenje i vjerovanje pojedinaca iz redova DOS-a da mogu brže i bolje transformisati društvo i sprovesti reforme dovelo je vremenom do ponovnog potpunog kolapsa države, njenih institucija i privrede. Atentat na premijera, kohabitacija sa podgrijanom desničarskom politikom „truta“, pomirenje sa nereformisanim ostacima Miloševićevog SPS-a, perverzna i nejasna spoljna politika, razbijanje Demokratske stranke i stvaranje „naprednjaka“ za rezultat su imali povratak retrogradnih snaga devedesetih koje od jula 2012. godine neometano vladaju Srbijom, ponovo.

Danas se s nečim sličnim suočava Vlada premijera Krivokapića u Crnoj Gori. U samom startu bilo je jasno da će rad ove vlade biti težak, spor i ne sasvim konzinstentan. Baš kao i vlada pokojnog premijera Đinđića, Krivokapićeva vlada nastala je na krilima plišane revolucije, sunovratom 30 godina duge vladavine Mila Đukanovića. Demontaža sistema koji je uspješno vladao tri decenije u svega sto dana je nemoguća misija, pa sve da su u Krivokapićevoj vladi najveći svjetski eksperti, a nisu. Nema takvih eksperata ni među „pobjednicima“, koliko god se pojedinci u njihovim redovima busali da bi mnogo više uradili u prvih sto dana. Posrijedi je nešto sasvim drugo. Posrijedi su sujete, kompleksi i egoizam pojedinaca koji su neuspješno 30 dugih godina rušili Mila i njegov DPS i koji ga srušili ne bi da je Đukanović bio samo malo promišljeniji i obazriviji i da nije gurao „prst u oko“ i „ruku u džep“ poglavarima Srpske pravoslavne crkve. Upravo taj debalans koji se pojavio između Crkve i vlasti, srpskog i crnogorskog, izazvan izglasavanjem spornog Zakona o slobodi vjeroispovijesti, omogućio je pobjedu tadašnje opozicije.

U danima nakon pobjede, Krivokapić je viđen kao premijer nove vlade. Njemu su vjerovali kako lideri političkih stranaka među „pobjednicima“, tako i crkvene glavešine, a ponajviše narod. Danas, isti oni koji su očekivali da participiraju u radu „reformske“ vlade najviše kritikuju premijera. Pritisci lidera Demokratskog fronta (DF) na premijera nikada nisu prestajali. Opstrukcije su postale sastavni dio njihovog političkog djelovanja. Podršku jednom takvom nekolegijalnom i neetičkom nastupu pojedinih lidera „pobjedničke ekipe“ daju i oni koji sebe predstavljaju vjesnicima nekakvih novih, građanskih opcija i modernih politika, poput direktora podgoričkog Društva za istraživanje politike i političke teorije, Vladimira Pavićevića. Izjavama u kojima se vlada premijera Krivokapića ocjenjuje kao „neekspertska i nesposobna“, jednom slabom dvojkom, a kao rješenje nameće njena rekonstrukcija u čijem bi se sastavu ovoga puta moralo naći mjesta za „eksperte“, odnosno „političke autoritete najsnažnije pobjedničke grupacije u Vladi Crne Gore, Demokratskog fronta“, potpomaže se destabilizacija Crne Gore. Upravo bi gospodin Pavićević, nekada bliski saradnik bivšeg premijera Zorana Živkovića i poslanik u parlamentu Srbije, morao da zna koliko je kompleksno pristupiti strukturnim reformama privrede, reformi institucija i uspostavljanju dobre vladavine i pravne države u periodu nakon vladavine totalitarnog režima kakav je bio Đukanovićev, a pod pritiskom apetita velikog broja „sveznalica“ iz redova pobjednika. Ili, možda, zato što je veći dio svog političkog „odrastanja“ proveo u Srbiji, ne zna kako je izgledalo boriti se za demokratiju u Crnoj Gori i ko su oni koji danas brane tu demokratiju da je, kako navodi jedan novinar, „ne proguta cunami nasilja koji je znak prepoznavanja i DPS-a i DF-a, po sistemu motkom po glavi ili brisačem u čelo“. Sto dana rada pod konstantnim pritiscima od strane političkih saboraca u uslovima pandemije možda nekome djeluje kao vječnost, ali to je Sizifov posao, a stalna kritika uz očekivanje pompeznih rezultata u takvim okolnostima je bespredmetna i podmukla rabota.

Pored „udaraca“ koje joj nanose „pobjednici“, Krivokapićeva vlada prima udarce i od „gubitnika“. Đukanović i DPS ne odustaju od destabilizacije države i društva, čineći sve u organizovanoj i dobro prikrivenoj formi. Jeftinom političkom propagandom, gdje sa jedne strane porukama poput one da „nasilje nije znak raspoznavanja evropske i kulturne Crne Gore“ sebe predstavlja kao dušebrižnika, a sa druge strane huškanjem podstiče „omladinu“ i „navijače“ da blate i klevetaju sve što je drugačije i necrnogorsko, stvarajući konfuziju među građanima koji više ne znaju kojeg su identiteta, gdje pripadaju i gdje udaraju. U ovoj konfuziji „igračima“ DPS-a najviše pomažu upravo prosrpske snage u redovima „pobjednika“, kojih, reklo bi se, nije malo. Pored pojedinaca u redovima DF-a, među „Vučićevim igračima“ su i „intelektualci“ građanske opcije, što uslove za uspostavljanje reda i sprovođenje reformi Krivokapićeve vlade čini više nego nepodnošljivim.

Naravno, Krivokapića je teško porediti sa Đinđićem. On svojom energijom i radom više podsjeća na nekadašnjeg premijera Mirka Cvetkovića ili predsjednika Koštunicu. Vlada premijera Krivokapića može biti vlada promjena i očekivati od te vlade senzacije kao što su giljotina propisa, duboka i korjenita reforma pravosudnog sistema i rješavanje strukturnih problema privrede zemlje, i sve to u prvih 100 dana, blago rečeno, potpuno je nerealno. Za takve reforme je potreban najmanje jedan mandat, ako ne i dva. Međutim, uslovi u kojima radi Vlada Crne Gore jednako su nepodnošljivi i slični uslovima u kojima je funkcionisao pokojni premijer Srbije. Lovaca na plijen i bolesno ambicioznih „likova“ u redovima političke elite Crne Gore je mnogo. Rekonstruisati Vladu samo zato da bi se zadovoljili apetiti pojedinaca i isti nagradili za suze i znoj koje su prolili u borbi za vlast je iluzorno. Rekonstruisati vladu da bi u fotelje sjeli oni koji bi radili sve isto kao DPS, samo sada iz druge pozicije, besmisleno je. Teško da će išta ispasti valjano iz ovoga što se trenutno dešava u Crnoj Gori jer se uloga DPS-a umanjuje, ali ne transformiše. Njihove namjere su iste kakve su bile do sada i teško da trenutno postoje oni koji ih mogu spriječiti da se poput SPS-a i ostataka SRS-a u jednom trenutku vrate na vlast u Crnoj Gori, kao što su se ovi vratili u Srbiji. Vrijeme će pokazati koliko su zagovornici rekonstrukcije vlade nakon 100 dana njenog rada radili za, odnosno protiv Mila Đukanovića.

---