-Piše: Ratko Kontić

Kada je nova Vlada CG inicirala prodaju dva luksuzna vozila, od kojih jedno koristi predsjednik Crne Gore, ispostavilo se da je vozilo kupljeno "zbog procjena nadležnih službi o njegovoj bezbjednosti" i da su službe bezbjednosti odlučivale o nabavci vozila. I onda šef kabineta kaže: "Da te službe procijene da li je takav auto više potreban ili nije i da za to ponesu odgovornost".

Nije stvar u nabavci skupocjenog vozila, već u sadržaju bezbjednosne procjene koja bi trebalo da opravda nabavku baš tog automobila. Iskreno rečeno, predsjednik Đukanović je mogao da odbije to vozilo i da insistira na jeftinijoj varijanti, s istim stepenima zaštite, ali, očito nije. Ipak je to bilo 647.000 odnosno 1.300.000 eura, previše za namučenu Crnu Goru. Jednostavno rečeno, pravo iživljavanje.

Određena bezbjednosna procjena je mogla da sugeriše da, pored skupocjenog blindiranog vozila, predsjednika prate "borbena vozila i avijacija", zavisno od razloga zbog kojih se kao takva predstavlja.

Bivši šef tajne policije RCG V.Maraš je 2001. godine za "Dnevni telegraf" naveo da je "na Mila Đukanovića u više navrata spreman atentat, da ne želi da precizira o kakvim je pokušajima riječ, a ni Đukanović ne želi da se o tome priča u javnosti". Navodno je "spriječeno pet atentata", a po tadašnjoj procjeni "Đukanović je najugroženiji političar na planeti". U oktobru iste godine poslao sam zahtjev, objavljen u dnevnom listu "Dan", u kome, između ostalog apelujem na tadašnjeg i današnjeg predsjednika CG na sledeći način: "Molim Vas da zahtijevate od ministra unutrašnjih poslova Crne Gore da, donošenjem internog akta u okviru resornog ministarstva, skine stepen zaštite tajnosti operativnih podataka sa dokumenata koja se odnose na planirane atentate i da se javnost upozna sa identitetom atentatora i njihovim planovima".

Nakon što sam zamolio za odgovor, pozvao me bivši kolega koji je inače rukovodio jednom od organizacionih jedinica za obezbjeđenje ličnosti u to vrijeme i rekao da on "prvi put čuje da su na Đukanovića pokušani atentati i da bi on za to svakako morao znati".

Bogu hvala da se Đukanoviću nije ništa desilo po tom osnovu, ali javnost u Crnoj Gori nikada nije saznala ko je napao ili imao namjeru da napadne, ugrozi ili nešto gore tadašnjeg i današnjeg predsjednika Crne Gore, niti je vođen bilo kakav postupak u vezi s tim.

Najviše atentata, u novijem dobu, pokušano je na francuskog predsjednika De Gola, čak 31. Američki predsjednik Kenedi je ubijen na sred ulice, vozeći se u kolima s otvorenim krovom, a bilo je još puno slučajeva atentata širom svijeta. Da nepotpuno nabrajanje završim likvidacijom Zorana Đinđića, skoro na radnom mjestu.

Na lokalnom nivou možemo se podsjetiti kako je nekadašnji lider LS Miodrag Živković 2004. godine optužio tadašnju tajnu policiju Crne Gore da je "organizovala saobraćajnu nesreću u kojoj je sa suprugom i ćerkom umalo izgubio život". Dobio je, i dan -danas, zanimljiv odgovor od tadašnjeg šefa SDB D.Markovića: "Veoma nam je drago što su Živković i njegova porodica živi i zdravi, što vjerovatno ne bi bio slučaj da je SDB zaista organizovala atentat na njega".

Postoje bitne razlike između atentata koje organizuje npr. neka obavještajna služba od onih koji su djelo fanatika, psihički labilnih ličnosti, organizovanog kriminala i sl. zbog načina pripreme, sredstava i same realizacije, kao i posledica koje proizvode.

Sve bezbjednosne službe na svijetu bi, s profesionalnim ponosom, obavijestile javnost o sprečavanju napada na predsjednika i predočile ko je htio da ga ugrozi. Pitanje je zašto je kod nas to ostalo između onih koji su "htjeli da naude" i onih koji su ih "spriječili u tome". Odgovore na ova pitanja nam mogu dati ANB i Uprava policije.

Nije nimalo kasno da nam i danas kažu ko su bili ti ljudi i odakle su. Da ne ostane dilema zašto su baš tako tajno radili, i oni i tadašnji SDB ili ANB. Možda su još uvijek aktivni i smjeraju nešto. Ako postoje, za prve razumijem, a ako ne postoje, za ove druge pretpostavljam zašto su tako radili. Može neko zlonamjeran pomisliti da ni tada nije bilo "udaljene sumnje", kao pojam savremene krivično-pravne terminologije koji mnogo toga objašnjava. Ujedno otvara mogućnost za nove bezbjednosne procjene i utvrđivanje realnih opasnosti za one koji imaju pravo na bezbjednosnu zaštitu.

---