-Piše: Maksim Drašković

Niko nema pravo na tu riječ, osim Srba. Ona je zbog njih i radi njih i izmišljena. Zbog njih zato što su rođeni, a radi njih zato što ih treba istrijebiti. (Makar to bila samo nečija pusta želja, kao što i jeste). Ma kakva grčka riječ, kakav dvadeseti vijek i četrdeset šesta? Ta riječ je stara taman koliko i srpski rod, čak koju godinu i starija – ona je čekala spremna i predodređena, samo je trebalo da se pojave Srbi. A znali su svi da će oni doći. Bez njih bi sve bilo pusto, ne bi bilo ni genocida ni ubijanja, a to ne bi bilo zanimljivo. Nema tu ni najmanje sumnje – genocid je rođena srpska riječ.

Svako Srpče počini prvi genocid samim rođenjem, a onda redom na svakom koraku po jedan – niti prestaje, niti posustaje, dok god žive duše traje u njemu. I kad ubije zmiju u samoodbrani na putu, i vuka u oboru, i zeca u kupusu, i svinju koju je užirio da prehrani čeljad… sve genocid za genocidom. Ama, ne može ga ni smrt zaučekati, nego i nju pretekne i ugrabi te preda od koljena koljenu – tako da nikad neće ni prestajati taj Srbinov krvavi genocidni pir.

A počeli su otkako postoje i otkad znaju za sebe. Dođe neko da im pali i otima kuću i baštinu, a oni dočekaju, oće da mu zatru i trag i korijen. Dođu Turci, onako uzgred – bez namjere da se zadržavaju – samo da uzmu malo "danka u krvi" i ništa više. Srbima i to nepravo, jedva dočekaju da se s nekim pokolju i poubijaju. Evo im se i ne krije – svaka im epska pjesma o genocidu svjedoči. Tako i prije i poslije toga, sve do dana današnjega, a kakvi su, biće i do sjutrašnjega. Da ima još neko tako krvoločan – prosti jadi, nego jedino Srbin ne da nikome života.

Drugi to i ne pomišljaju, a kamoli da čine. To ne čine ni Amerikanci, ni ustaše, ni natovci, ni "učekovci"… I kad im se tako nešto slučajno desi – i kad Srbe kolju, i kad bacaju u jame, i kad siluju, progone i kad prodaju njihove organe… e, to nije ni primaći genocidu. To mogu biti samo neke uzgredne čarke, najčešće samo obični incidenti – a oni samo milosrdni anđeli.

Najbolje bi bilo da sve priznamo. Ne samo da priznamo, nego, ako neko hoće da nas istrijebi kao narod – da nam otme crkvu, jezik, ili državu – još i da mu čestitamo. Ionako se naši glavari utrkuju ko će kome od naših zlotvora čim prije nešto priznati ili čestitati. Još, pod kapom demokratskog imena, one koji znaju ko su i šta su, njihovo rodoljublje i časnu borbu, sramno nazivaju pećinskim i velikosrpskim nacionalizmom. Ne znajući da je, kako su lijepo takve nazivali naši stari, najgore biti nikakva vjera, već tobože neki evropejci i puste demokrate. Baš bratoljubivo i rodoljubivo – nema šta. Da barem znamo i imamo" su čim izać pred Miloša i pred druge srpske vitezove". Ili to, ili da konačno tom viteštvu i junaštvu, odnosno nepravdi, spoznamo "pravednu cijenu".

Ali, da neko nešto ne bi pogrešno shvatio i protumačio, kako to obično biva, odmah da se razumijemo. Niko, kome ljudsko srce kuca u grudima i ko drži do istine, pravde, časti i poštenja, ne opravdava bilo koji zločin. Ne samo da ne opravdava, nego ga najiskrenije osuđuje, s koje god strane dolazio. I svima u životu treba da bude nauk – da ne činimo drugima ono što ne bismo željeli da drugi čine nama. Naročito, niko nema ništa protiv bilo koje druge vjere i nacije – brat je mio, koje god vjere bio.

Nažalost, u ovom našem slučaju, mnogi svoje otrovne strelice mržnje ustremljuju protiv Srba u Crnoj Gori, ne sluteći da se, po pravdi Boga, te iste strelice, kao bumerang, vraćaju onome koji ih odapinje u drugoga.

No, neka ih, neka vas pitaju, gospodo ministri i naši narodni poslanici. To je njihovo pravo. Nek vas pitaju šta god hoće kad im vi ne umijete odgovoriti utukom na utuk i prezreti njihova genocidna pitanja, nego vas čine naivnim (iako to nijeste) i navode na tanak i klizav led. Liše one čestite hajduk-žene, one "Čučuk Stane", koja im zna odgovorit fino, a "ni po babu ni po stričevima", već poput onog Njegoševog Mićunović Vuka, što ga "Srpkinja još rađala nije…"

---