- Piše: Vuk Vuković
Ukoliko najskorije u potpunosti ne padnemo u neku novu utopiju, apokalipsa u liku bio ili eko ili, pak, info, sasvim sigurno će biti izvjestan scenario bez kojeg je, naprosto, budućnost sobom nepredstavljiva, u međuvremenu, već doživljena kao nova neizvjesnost kojoj apsolutno sve prijeti, svejedno da li je to ultranapredni bioinženjernig ili kapitalizam koji bezglavo juriša ka otvorenom kraju. Umjesto da se do kraja mobiliše u solidarnosti, Evropa je uvođenjem kovid-pasoša progovorila riječima kasnog Hegela – „Wer denkt abstrakt?“

Upravljački Um, korporativni lobi, manipulativna mrežna mašinerija, naposletku – eksperimente presudne po opstanak – vrši daleko od uvida javnosti; nije li politika, ovdje i sada i onamo, materijalizacija jednog plana i programa koji dodatno ubija leš demokratije? Postljudski svijet plasira, na svim poljima, zastrašujuće i jednako tome porazne statistike na koje ništa bitno, bočno dolazeći kao nepredvidljiva alternativa, ne može imati uticaja. Povratak na staru normalnost, poodavno je tek i samo tradicionalni narativ koji kao takav nema snagu da se angažuje bez ostatka u jednoj autodestruktivnoj aktuelnosti stvari.

Svaka pozicija koja proširuje polje sa kojeg progovara o realnosti morala bi moći znati da je, štaviše, iščezlo i imaginarno, u uvrtloženom, hiper brzom miješanju odnosa, ono se više ne suprotstavlja nikakvoj odveć oslabljenoj faktičnosti za koju se, svakako, iscrpilo svako interesovanje. Bez ikakvog oslonca, računajući tu i sjenku sumnje, lelujamo u međuzvjezdanom prostoru, gdje svaka definicija koja konstantno ne trpi poraz, biva povučena sama od sebe. Sloboda se i događa kao priznanje njene nepostojanosti, to je, prema tome, beskrajno odlaganje onoga na šta bi trebalo da se ucijelo temelji iskustvo, a ne eksces koji tek treba da pronađe svoje mjesto, kao višak koji nema, ipak, šta tražiti u ovom apsolutistički, u malom, uređenom univerzumu.

U odnosu na ono što imenujemo kao puki ili goli život, totalitet tehnologija ima glavnu riječ, mogućnosti se kao i želje obraćaju aparatu, u tom pogledu, i podsvijest se projektuje na platnu supermedicine, dakle, onog Znanja koje zadržava realnu moć koju više ništa, zaista, nije u stanju kontrolisati.

Šta ako je, naposletku, poturanje priče o višku, o prekomjernosti i zasićenosti (famozni „prokleti dio“), u osnovi duboko lažna, iluzorna, površna kritika čiji zahvat meko grebe po slici iza koje ničeg nema; budući da smo u deficitu realnosti kao takve, efekti vladaju više nego ubjedljivo, osvajajući sav prostor ka kojem smo nepovratno upućeni. Uostalom, zar svaka kriza ne doprinosi proizvodnji utiska da se ima posla sa prekomjernošću stvari, iako rješenje pokazuje da je sve bilo fatalna greška u postavci.

Još nismo do Istine, međutim, to nije smetalo da sistematski likvidiramo ideju o njoj, negativna ili utopistička, ona je ako ništa drugo neophodna kao samo polazište sa kojeg se reaguje u odučavanju od ropstva koje je, uvijek već, i refleksivno skeptično.

---