- Autor: Ranko Pivljanin

Još se nije slegla teška ispovijest Merime Isaković o onome što joj se dogodilo prije četrdeset godina sa kolegom Branislavom Lečićem, ovo sa Mikom Aleksićem se razvlači mjesecima, a već je osvanula još jedna vijest iz mučne serije zvane „seksualno zlostavljanje“ glumica i djevojaka koje to žele da postanu. Navodno je pet studentkinja FDU prijavilo profesora Nenada Prokića za seksualno uznemiravanje. O detaljima nećemo niti to više ima smisla, jer se većina tekstova, priča i emisija na te teme na kraju pretvori u novo burgijanje nožem po ranama tih žena.
Jedni, naoko zgroženi, gutaju to kao sočnu soft porno literaturu, oni bestijalniji filozofiraju na svoj način, sumnjičeći te žene ili da sve izmišljaju ili da žele da skrenu pažnju na sebe, dovodeći u pitanje njihovo pravo da se oglase – čuveno „ a što su dosad ćutale“, do one najgore kvalifikacije da „nije to bilo bez nečeg“, praktično ih optužujući da su same krive za ono što im se desilo.
Naravno, da je seksualno nasilje prisutno i vjerovatno masovnije u tzv. svakodnevnom životu, ali ovdje je, zahvaljujući poznatosti i prisutnosti aktera u javnom životu, u prvi plan izašao glumački svijet što je iz naftalina izvuklo jedno odvratno uvriježeno mišljenje kako su žene koje su odlučile da budu glumice u startu „problematične“ i posledično su obilježene kao ona „lakša ženska roba“, pa ćemo se, je li, prema njoj kao takvoj i odnositi. Počev od njihovih pedagoga u školama glume, preko muških kolega, pa sve do nas običnih gledalaca koji ćemo olako zaključiti kako su glumice onaj ženski soj, da parafraziramo poznatog „seksologa“ Batu Gašića, „koji lako klekne“.
Čime su te žene doprinijele i da li su zaista zaslužile da ih prati takav marketing koji proizvodi problematičan i opasan pristup muškog svijeta po kome ih njihov izbor profesije već kvalifikuje za zabavu one vrste i da postaje, gotovo legitimno, gledati na njih kao na lovinu na koju, prvom prilikom, treba nasrnuti?
Nije lako odgovoriti na ovo pitanje a da se čovjek ne upetlja, pa da čak ta objašnjenja ne budu i argument predatorima, zato decidirano treba reći: ničim, brate!
Lijepe su! Pa, šta? Je li im to možda priroda, dajući im ljepotu, istovremeno na čelu ispisala i poruku za svaku budalu kojoj zapadnu za oko: tvoja sam, uzmi me?
Ranjive su! Da, možda su osjetljivije od drugih, često im je to i pretpostavka da izvuku najtananije emocije junakinja koje igraju, ali sigurno nije povod da se to zloupotrijebi i da ih tješite na ove načine kojima im upropaštavate živote, mladost, psihu, karijeru.
Igraju u ljubavnim scenama i skidaju se gole! Gospodo, one glume, ne nude se. Nisu bioskopsko platno, ekran televizora ili pozorišne daske izlog bordela, nego medij preko koga te žene izvode svoje glumačke radove, što bi rekao Zoran Radmilović.
Ne rade to da provociraju vašu prljavu maštu i da pomislite kako to upražnjavaju i van radnog vremena s prvim koji naiđe – sve što urade je u funkciji umjetnosti kojom se bave, čak i onda kada možda te scene izgledaju slobodnije i eksplicitnije. Da li ste pomislili koliko su barijera u sebi morale da savladaju, na koliko predrasuda da računaju i kakvu snagu iz sebe da izvuku da skinu odjeću sa tijela pred stotinama, hiljadama ili milionima ljudi? Mislite da im je to lako i da im je svejedno, da nemaju zbog toga svoja unutrašnja preispitivanja i lomove i, možete li da pretpostavite, na koje sve načine se bore da to prevaziđu?
Ogole one, kao i njihove muške kolege, i dušu da bismo mi sa ove druge strane ostali bez daha i sve je to dio njihovog potpunog predavanja poslu, odnosno umjetnosti koju su odabrali. Nije njihova profesija samo lijepa, ona je i teška i surova, naročito za žene koje se tokom karijere manje ili više susreću sa takozvanim „nepristojnim ponudama“, prije svega unutar svoje branše. Čitav jedan lanac mačo-predatora stoji u zasjedi i vreba, obećava, ucjenjuje, uslovljava ili se sveti ako bude odbijen. Ovo nekoliko njih je skupilo hrabrost (i svaka im čast na tome) i progovorilo, možete zamisliti koliko njih je prećutalo svoje lečiće, aleksiće, vajnštajne, neprospavane noći, preplakane sate i dane, grč u stomaku i bol u srcu. Poznajem ih dosta, neke od njih su mi ponešto i pričale o tome i zato imam svo razumijevanje ovog svijeta za Milenu, Ivu, Merimu i sve one znane i neznane koje su propatile zbog nečije beskrupuloznosti i bolesne pohote.
Glumice su žene kao i naše sestre, naše ćerke i naše majke. One su takođe i nečije ćerke, sestre, djevojke, supruge, majke. Njihov je izbor s kim će, kada i kako biti. Nije njihovo NE ništa slabije i relativnije od odbijanja bilo koje druge žene, niti se njihovo DA podrazumijeva zbog nečije iskrivljene svijesti o njima. Na kraju, one su, prije svega, ljudska bića i zaslužuju da se prema njima kao takvim i ophodimo. I nisu one lake žene, nego među nama muškarcima ima teških budala.
nova.rs

---