Prije 2,6 miliona godina neuobičajeno jako svjetlo stiglo je do pretistorijskog neba i zadržalo se sedmicama ili mjesecima. Bila je to supernova, eksplozija zvijezde nekih 150 svjetlosnih godina udaljena od Zemlje. Unutar nekoliko stotina godina, mnogo vremena nakon što je neobično svjetlo izblijedjelo, cunami kozmičke energije s te raspadajuće zvijezde mogao je stići do naše planete i ispuniti atmosferu pokrečući klimatske promjene i izazivajući masovno izumiranje životinja u okeanima uključujući vrste morskih pasa koji su bili veličine autobusa.
– Ovakva istraživanja provodim 15-ak godina i uvijek je to bilo zasnovano na opštim znanjima o Svemiru, da su te supernove morale imati uticaj na Zemlju u nekom trenutku. Ovaj put je drukčije. Imamo dokaze o zbivanjima u blizini u određeno vrijeme. Znamo koliko su ona bila udaljena pa možemo izračunati kako su mogla uticati na Zemlju i usporediti ih s onim što znamo o tome što se dogodilo u tom trenutku - mnogo preciznije – kaže voditelj istraživanja Adrian Melot, profesor fizike i astronomije sa univerziteta Kanzas.
Po Melotu nedavna istraživanja koja su otkrila naslage radioaktivnog izotopa željeza na dnu okeana pružaju neoborive dokaze o vremenu i udaljenosti supernova.
– Još su sredinom 1990-ih ljudi govorili: Tražite gvožđe-60. To je pokazatelj jer nema načina da stigne na Zemlju osim eksplozijom zvijezde. Da je radioaktivno gvožđe-60 stvoreno sa Zemljom odavno ga ne bi bilo. Stoga je moralo kišiti po Zemlji. Postoje rasprave o tome je li bila samo jedna supernova u blizini ili čitav lanac. Sklon sam kombinaciji - veliki lanac eksplozija s jednom koja je bila neuobičajeno snažna i blizu. Kada proučavate ostatke gvožđa-60 uočite skok prije 2,6 milijuna godina no višak je razbacan 10 miliona godina unazad.
Melotov tim navodi da postoje drugi dokazi za seriju supernova u arhitekturi Svemira.
Bez obzira na to je li bila jedna supernova ili serija, energija koja je nataložila slojeve gvožđa-60 širom svijeta izazvala je i prodiranje čestica poznatih kao mioni na Zemlju izazivajući rak i mutacije - posebice kod velikih životinja.
– Najbolji opis miona bio bi vrlo teški elektron - no mion je nekoliko stotina puta teži od elektrona. Oni vrlo snažno prodiru. U normalnim uslovima ima mnogo njih prolazi kroz nas. Najveći dio prolazi ne nanoseći štetu, no oko petine doza zračenja dolazi od miona. Kad val tih kozmičkih zraka pogodi pomnožite te mione s nekoliko stotina. Samo mali djelić tih miona imat će djelovanje, no kad je broj toliko velik i energija toliko visoka imate povećani broj mutacija i karcinome - to bi bio glavni biološki uticaj. Procjenjujemo da bi stopa obolijevanja od raka porasla 50 odsto za bića veličine čovjeka a što ste krupniji to gore po vas. Za slona ili kita jako raste doza primljenog zračenja – kaže Melot.
Supernova prije 2,6 miliona godina može biti povezana s izumiranjem velikih morskih vrsta na granici geoloških razdoblja pliocena i pleistocena kada je, prema procjenama, 36 odsto životinjskih vrsta izumrlo. Izumiranje je bilo koncentrisano na životinje koje su obitavale u obalnim vodama u kojima su veliki organizmi bili pogođeni većim dozama zračenja miona.

---

Morske životinje bile osuđene na propast
Prema Melotovu naučnom timu štete koje su nanijeli mioni proširile su se stotine meta ra u dubinu okeana postajući veće s većim dubinama. Mioni visoke energije mogu doprijeti dublje u okeane i biti važniji uzročnici bioloških šteta s povećanjem dubine. Zračenjem supernove ogromne morske životinje mogle su biti osuđene na propast.
– Jedna od vrsta koje su izumrle prije 2,6 milijuna godina bio je megalodon. Zamislite veliku bijelu psinu iz Ralja koja je ogromna - to je megalodon, bio je veličine autobusa. U tom periodu nestali su. Pa možemo spekulisati da su mioni igrali ulogu. Zapravo, što je biće bilo veće veći je bio porast primljenog zračenja – kaže Melot.
Melot dodaje da nije bilo dobrog objašnjenja izumiranja velikih morskih vrsta.