Tutorov i Glomazić: Ručni rad je ponovo u modi

Film koji je dosad naišao na izuzetan prijem u istoj mjeri i kod publike i kod stručnjaka, a nije igrani film, već dokumentarac, jeste „Planina“ Biljane Tutorov i Petra Glomazića. Film koji na toliko emotivan, ali ne patetičan način, govori o snazi prirode, o snazi i postojanosti planine Sinjajevine, o stoičkoj snazi žena koje pola godine žive na toj planini, i koje se bore sa svim što donose i planina i priroda, ali, još i više s onim što donose drugi ljudi. No, priča je to ne samo o borbi, o hrabrosti da se suočiš sa životom, već i priča o ljubavi, o nježnosti, o empatiji, i na kraju o pobjedi. O pobjedi žene, i ženskog principa, onoga principa koji najčešće u tišini gradi, čak i onda kada se čini da nema odstupnice, da nema izlaza iz očaja. Onog principa koji zna da stane na crtu, kao David protiv Golijata. Pritom, riječ je o dokumentarcu koji gledate kao igrani film, s nestrpljenjem očekujući naredni kadar, narednu sekvencu, jer zaista život piše najčudesnije priče, sa najčudesnijim obrtima, pokazujući da je pravda ipak dostižna. Zato ne čudi što je „Planina“, iako autori skromno kažu da se nijesu nadali, došla kući s lovorikama sa Sandensa, jednog od najznačajnijih filmskih festivala u svijetu. Nastavila je „Planina“ da putuje po festivalima, da bi ponovila uspjeh, i dvostruko se okitila na ovogodišnjem podgoričkom Anderhil festivalu - nagradom žirija i nagradom publike. A, kako kažu Tutorov i Glomazić, koji su nam zajednički i odgovarali, s nestrpljenjem očekuju da „Planina“ bude 11. jula prikazana kod crkve „Ružice“, na Sinjajevini, pod zvijezdama, tamo gdje je „zrno klicu zametnulo“.

Кадар из филма који се бави и протестима

-фото: WAKE UP FILMS

• Da li ste na samom početku snimanja „Planine“ imali neki plan, strukturu, sinopsis, ili ste jednostavno pustili kameru da bilježi? Kada su počeli da se naziru obrisi onoga što je film danas, u kojoj fazi?

– Još 2017. započeli smo istraživanje u vezi sa filmom. Prva ideja je bila da se zabilježi katunski život, i posebno izdig kao jedan od poslednjih vidova polu-nomadskog stočarstva u Evropi. Sinjajevina je u tom smislu bila prvi protagonosta filma. Istraživali smo prostor i učili o prirodnom habitatu, običajnom pravu, svakodnevnim gestovima, životinjama… Kada smo upoznali Garu i Nadu, sprijateljili smo se i od njih naučili dodatne stvari u vezi sa životom u katunima dok su još bili puni ljudi i žena, djece, ali i o porodičnim dinamikama i ulozi koju su žene imale sa svim kompleksnostima u kontekstu jednog ratničkog i patrijahalnog sistema. Ubrzo je bilo jasno da su Gara i Nada centar filma jer one sažimaju cijelu istoriju crnogorske žene. Gara je pri tome prirodno uzela riječ u pokretu za zaštitu planine. Sjećamo se da su se tada mnogi ustezali da javno govore i nijesu preuzimali inicijativu. Tako je Gara jednog dana, kad niko nije htio, održala svoj prvi govor. Od tog trenutka nadalje bio je jasan plan, znali smo sinopsis, pa smo počeli da radimo na jeziku i strukturi filma. Dokumentarni film obično ima dug razvoj, i to je najvažniji dio procesa. Tada se uspostavljaju veze, istražuje i promišlja o svemu. Često ovaj proces uključuje kameru. Mi smo veći dio vremena razgovarali, posmatrali, pa čak i pomagali, a kamera je snimala vrlo mali dio vremena. Osim toga, važan dio rada na filmu bila su etička preispitivanja našeg angažmana sa protagoniskinjama i zajednicom. Konsultovali smo se sa kolegama, išli na radionice gdje nam je bilo važno da razumijemo kako Garina i Nadina priča rezonuju van našeg konteksta. Zanimala nas je dekonstrukcija patrijarhalnog mita, i željeli smo da to razumije cijeli svijet – jer nažalost, to je globalni mit.

Нада и Гара

-фото: WAKE UP FILMS

• Što je po Vama najviše doprinijelo tome da se ovaj dokumentarac gleda kao igrani film?

– Fotografija Eve Kraljević je precizna i veoma promišljena. Nijesmo imali potrebu da u filmu ostavljamo uobičajene dokaze dokumentarne autentičnosti – kao što su tranzicije, pogledi u kameru, greške u slici. Osjećali smo da se naše međusobno povjerenje osjeća u svakom kadru, da možemo ići u pročišćavanje slike i priče od našeg prisustva. Najvažnije, protagonistkinje filma su čudesno jake žene, takve bogate likove možda samo najbolji scenaristi mogu napisati i to vjerovatno po uzoru na nekoga koga znaju. Priroda u filmu je živopisna i precizno korišćena u konstrukciji narativa, pa i to daje neku dramsku perspektivu. Montažer Gorges Cragg je razumio našu potrebu da se na delikatan način bavimo životima i odnosima protagoniskinja i to ga je vodilo ka jednoj veoma elaboriranoj dramaturškoj strukturi, iz koje je odstranjeno sve što nije esencijalno. Na kraju Garina i Nadina priča je „veća od života“ kako englezi kažu, i iako delikatno tretirana, ona priziva velike drame, a to je suština igranog filma. Zanimao nas je emotivni i dramski potencijal dokumentarnog materijala.

Детаљ с пројекције у подгоричком Његошевом парку

-фото: крсто вуловић

• Kako ste uskladili dvije priče – Garinu i njene porodice, i priču o Sinjajevini kao mjestu političko-ekoloških sukoba? Kako ste izabrali i materijal (pretpostavljam da ga je bilo mnogo)? Kako se „odmaknuti“ od mogućnosti suviše ličnog pristupa?

– Političke i aktivističke dinamike su uvijek iste i predvidive. Znali smo da ne želimo da idemo u opis dnevno-političke situacije. Više nas je zanimalo pitanje militarizacije uopšte i van konteksta Crne Gore, njegova veza sa patrijarhatom, jer žene uglavnom nisu te koje lobiraju za povećanje vojnih budžeta. Gara je potpuno organski postala centar filma jer ona zaista prirodno nosi te dvije borbe. Osim toga, svojom beskromisnošću i mudrošću ona otjelotvoruje sve žene Crne Gore kroz vjekove, a moglo bi se reći i sudbinu žena uopšte. Rezonanca intimne priče i šireg društveno-političkog konteksta je ono što nas je vodilo. Biljana je radila na tome već u svom prethodnom filmu – „Kada dođu svinje“.

Uvijek se neke scene nametnu kao armatura, artikulacijske tačke, pa onda gradimo oko toga. U ovom slučaju je to bila scena protesta kada Gara govori na bijelom konju, ali i scena kada traže kravu Floru izgubljenu u magli. Te smo scene obično pokazivali i finasijerima kada smo se prijavljivali na konkurse. One sadrže sve. Imali smo dosta materijala, ali ne previše. Iako smo više od 230 dana bili u planini sa snimateljkom ili širom ekipom, mi smo veoma malo snimali. Gara i Nada puno rade i mi smo uglavnom trčali za njima koliko smo mogli ili ih čekali u štali i ispred kuće da se pojave.

Mi se nismo plašili suviše ličnog pristupa. Štaviše, naš pristup ne može biti ličniji, mi smo sve ove godine takoreći živjeli sa Garom i Nadom. Često nas gledaoci pitaju kako smo snimili neke veoma intimne momente. Baš zbog tog veoma ličnog pristupa nam je bilo važno da odstranimo sebe iz finalnog filma, osim ponekog znaka publici gdje nijesmo željeli da sakrijemo naše prisutvo. Muzika nam je takođe bila potrebna kao stilski element, kako bismo omogućili odmak, podvukli da je film viđen našim očima i interpretiran u montaži.

Гара и Нада

-фото: WAKE UP FILMS

• Zašto su danas važne priče takozvanih malih – običnih ljudi?

– Mali obični ljudi su 90 odsto žitelja planete. Odavno se slažemo da je srednja klasa prošlost. Ljepota putovanja sa ovim filmom je to što vidimo da se mnogi ljudi, iz najrazličitijih kultura mogu identifikovati sa Garom i Nadom, pa čak i oni koji žive u urbanom kontekstu – jer njih dvije izmiču svakom klišeu ruralnih žena. Nažalost, militarizacija, problemi demokratije, nasilje nad ženama, globalni se problemi.

• Zašto su i koliko su danas važni i potrebni dokumentarci, a s obzirom da živimo u vremenu kada vještačka inteligencija zauzima sve značajnije mjesto u filmskoj industriji, naročito igranog filma? Treba li dokumentarac da se „plaši“ upliva AI?

– Dokumentarci vjerovatno dobijaju na vrijednosti u doba AI tehnologije. Oni će postati kao neki rijedak dragulj u moru smeća. AI sigurno može omogućiti kreativna rješenja, efikasniju pretragu, puno toga, ali film i umjetnost pripadaju čovječanstvu, a ne tehnologiji. To je kao da poredimo AI i filozofiju. Kao da je film samo niz slika i zvukova, kao da oni ne nose značenja i misao autora. To AI neće nikada moći ili ako bude mogao – problem će biti drugačije artikulisan. Publika treba da bude svjesna AI tehnologije i pitanja autentičnosti kada su mediji u pitanju. Sam dokumentarac ne treba da se plaši, kao ni film uopšte. Dokumentarac je film, film je umjetnost, a umjetnost počiva na zanatu i filozofiji. O našem filmu kritičari i distributeri su se često izražavali kao o „ručnom radu“, „dragulju“ i slično. To govori da je ručni rad ponovo u modi.

Б. Туторов и П. Гломазић

-фото: небојша бабић

• Na čemu trenutno radite? Planirate li još neki zajednički projekat?

– Oboje radimo na novim projektima. Mi živimo zajedno već sedamnaest godina, sve razmišljamo zajedno pa imamo i zajedničkih projekata. Ipak, trenutno se borimo da nađemo vremena i za porodični život između svih obaveza i putovanja kojima se ne nazire kraj. Na sreću, idemo na odmor odmah poslije 11. jula, kada Filmski centar Crne Gore organizuje večernju projekciju pod otvorenim nebom - na Sinjajevini, kod crkve Ružice, gdje je film i sniman. Dobro došli ste na ovaj događaj.