Od debakla, do katastrofe, i tako ukrug...

Gluva je Evropa, pjevaše onomad Kejv, Nik Kejv. Ne razumije Evropa fudbalsku Crnu Goru. Sve se to nešto valja iz ljeta u ljeto samo od sebe. Umjesto da UEFA dekretom (nakon oproštenog crvenog kartona na Svjetskom prvenstvu sve je dozvoljeno) crnogorske klubove odmah ubaci u grupnu fazu, ona nas svakog ljeta na muke stavlja.

A nisam htio o tome, uopšte o domaćem fudbalu. Čak sam i odmor uzeo, da bih na miru ispratio završnicu Svjetskog prvenstva. Ali kad nabasah na početnu rečenicu teksta sa sportskih strana jednog portala, nešto kao "pažnja fudbalske javnosti će nakon debakla domaćih klubova, biti ponovo usmjerena na Svjetsko prvenstvo", pa se malo i začudih – je li, zbilja, tako?

"Fudbalska javnost" sekira se za domaću scenu. Nemam taj utisak. No, to je, uostalom, samo utisak u ovoj čekaonici za Evropu, drugdje je možda drugačije, može biti neko negdje sa istinskom strašću raspravlja na tu temu. A i šta je "fudbalska javnost"? Novinari koji iz očajanja, ili iz iskrene pasije pišu o nečem što i ne postoji, ili kladioničarski klupoderi, koji bulje u zeleno na ekranu ili na stadionu, više kao vid grupne terapije protiv neprijatne činjenice da je svijet ovakav kakav je.

No veliko je pitanje, vjeruje li još neko u to da nekog iskreno zaboli za crnogorski fudbal. Neko ko još i dalje, iskreno voli, brine o sudbini ovog kluba, podsjeća me na čovjeka koji se oženio lijepom ženom. Na njegovu nesreću, a na sreću sela, gospođa je promiskuitetna. On ne može jednako tako izabrati drugi klub, nego beznadežno ostaje vjeran onome koji mu ničim ne uzvraća bezgraničnu ljubav. Dakle, za one malobrojne istinske navijače pomoći nema, za njih nema lijeka. Ništa razumno im ne možeš reći, jer razum ovdje ne odlučuje. Nema lekcije, nema prevare, nema poraza koji će ih otrijezniti. Oni su do smrti u vlasti te ljubavi, u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti. I naravno, ne samo zbog rodne ravnopravnosti, i suprug bi mogao, recimo, biti promiskuitetan.

U knjizi Eduarda Galeana, u izvrsnoj knjizi o fudbalu "imenom "Fudbal, sjaj i tama", ima jedna refren-situacija. Pred svako svjetsko prvenstvo, od Čilea 1962, Galeano ispisuje šta se zbiva po svijetu i uvijek na kraju završava kako "dobro upućeni krugovi u Majamiju" tvrde da je pitanje dana kada će nestati Fidelovog režima na Kubi, i tako sljedećih deset prvenstava, četrdeset godina, koliko doseže tok radnje ove, ponoviću, fascinantne knjige. Sjetih se i ponavljanja u fenomenalnom filmu "Dan mrmota". Imamo i mi epsku refren-situaciju sa ljetnjih fudbalskih crnogorskih scena, ali nemamo talenat da to pretvorimo u jedno djelo. Kakva podloga, navijač ne zna da li je ljeto 2017, 2018, 2022, 2025, 2026, ali talenta nema, pa nema.

Otuda to i takvo ništavilo, otuda odsustvo bijesa ili tuge. Ništa. Dali smo, eto, nekoliko golova. Za ljeto, to je dovoljno, jer ovi klubovi iz Vatikana nisu ni toliko. Kratkotrajnost pamćenja i odsustvo stida obilježje je ovog doba, obilježje ovog prostora. Prenaglašeni hvalospjevi bivaju dovedeni do groteske.

Nema se, dakle, šta govoriti. Nema više ni krivaca. Nisu, naime, ovi što čine, krivi što ne znaju što čine, nego upravo suprotno – nisu krivi, baš zato što znaju što čine. A to što čine, jest neprestana proizvodnja ništavila.

A ti, čitaoče, ovu "komediju" shvatiti u svim njenim značenjima – danteovskom, kao izraz egzistencijalne zebnje; balzakovskom, kao socijalnu kategoriju; žanrovskom, kao smiješnu stranu igre. I da ne zaboravim, ljudskom – kao sliku nemoći spram više sile.

Da, ljetnja komedija je okončana, ali s paradoksalnom mogućnošću nastavka. To je, uostalom, osobina komedije – da ono što je apsurdno i gotovo neostvarivo, učini mogućim i događenim. Paradoks je hrana komedije. Kroz odškrinuti prozor vidjeli smo Evropu, i valjda, sebe u Evropi.

Malo je još ostalo do očaja, ako je išta ostalo.

Od debakla, do katastrofe, i tako ukrug, i tako ukrug...