Đilasovo suprotstavljanje birokratizaciji i društvenim devijacijama (3): Tito se plašio ličnoj vlasti

Đilas je na Petom kongresu Narodne omladine Jugoslavije, 6. marta 1953. poručio omladincima da je herojski period radnih akcija prošao i da za njima više nema objektivnih potreba, istovremeno istakavši da se u borbi za socijalističko vaspitanje treba čuvati dogmatizma i utvrđenih kalupa, dajući im na taj način opšte smjernice u pravcu slijeđenja demokratskih principa promovisanih na Šestom kongresu.

Sasvim je izvjesno da je Đilas, makar i minimalno, u danima poslije Staljinove smrti bio svjestan kakve posljedice ovaj događaj može proizvesti, ne samo na spoljnjem nego i na unutrašnjem planu. Kao čovjeku koji je bio maksimalno angažovan u kritici sovjetskog sistema i politike, u složenom procesu desovjetizacije i demokratizacije jugoslovenskog društva, njemu je u nekom trenutku moralo biti jasno da će ukoliko dođe do normalizacije odnosa sa Moskvom a samim tim i do određenih revizija u unutrašnjoj politici, biti stavljen pred izbor i morati da se opredijeli. Nije teško pretpostaviti da su u danima poslije Staljinove smrti i takve misli mogle biti prisutne u Đilasovoj svijesti. U to vrijeme Đilas je i dalje, bar zvanično, pokazivao čvrstu vjeru u nesmetani nastavak reformi, pa je tako 11. marta francuskog novinara Žana Rabuda sa značajnim optimizmom uvjeravao da će u budućnosti u procesu demokratizacije Jugoslavija otići znatno dalje od Zapada i da trenutna opasnost od birokratizma ne postoji jer je "stadijum najveće opasnosti već prošao".

Đilasovo suprotstavljanje birokratizaciji i društvenim devijacijama (2): Jačanje konzervativne nad liberalnom opcijom

S druge strane, u javnim nastupima Josipa Broza Tita primjetan je porast kritičkog odnosa prema određenim vidovima demokratskih procesa, što se najbolje može opaziti u njegovim sve češćim upozoravanjima na opasnost od povratka starih buržoaskih odnosa i štetnost djelovanja zapadnih uticaja, posebno na omladinu. Inače, Titov odnos prema saradnji sa zapadnim državama bio je strogo politički uslovljen, dok je od samog početka tih odnosa gajio duboku rezervisanost prema uticajima sa Zapada, posebno na polju ideologije i kulture. To se odrazilo i na njegove rezervisane poglede u odnosu na pojedine segmente procesa demokratizacije jugoslovenskog društva. Objektivno, zamah demokratizacije proizvodio je sve veći stepen oslobađanja i samostalnog djelovanja, prije svega u intelektualnim krugovima (književnost i druge oblasti kulture) i idejnim strujanjima, što je, međutim, direktno narušavalo partijsku ideološku i političku monolitnost, odnosno njeno jedinstvo. Sve snažnije se ispoljavaju brojne protivurječnosti, oličene prije svega u razlikama u tumačenju i shvatanju odluka Šestog kongresa, što se ispoljavalo ne samo u različitim poimanjima partijske linije, već i u pojavi prvih znakova rasula, neodgovornosti i nediscipline u sprovođenju odluka viših partijskih instanci, kao i neaktivnosti u propagandnom radu. Tako se u periodu o kojem je riječ javljaju dvije osnovne međusobno oprečne unutarpartijske tendencije od kojih se jedna ogledala u shvatanju dijela članstva po kojem se oni u novim okolnostima oslobađaju odgovornosti za dalji razvitak socijalizma i druga čije se shvatanje svodilo na to da se poslije Šestog kongresa u metodu i načinu ideološkog rada ništa nije promijenilo. U svemu tome Tito je vidio veliku opasnost ne samo po unutrašnju stabilnost zemlje, dragocjenu i neophodnu u vremenima složenih spoljnopolitičkih previranja, već i po ličnu vlast, čiji je ugaoni kamen predstavljao ustaljeni državno-partijski mehanizam i političko-ideološka rigidnost, disciplina i poslušnost na kojima je on počivao.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)