Zašto bi najbogatiji trebalo da budu najoporezovaniji

Piše: Branko Milanović

I daje im osećaj nekažnjivosti.

Do sada nisam raspravljao o predloženom Zukmanovom porezu (predlog francuskog ekonomiste Gabrijela Zukmana kojim bi se uvela minimalna stopa od 2 odsto na bogatstvo koje prelazi 100 miliona eura, pored redovnog poreza na dohodak, prim. prev). Generalno govoreći, nisam veliki pristalica pokušaja da se svaki problem nejednakosti u dohotku ili bogatstvu rešava oporezivanjem. Ali dva nedavna događaja navela su me da ponovo razmislim i snažno podržim Zukmanov porez, pa čak i da se založim da bude još stroži.

Razlog za taj porez nije to što bi on značajno umanjio bogatstvo bogatih, niti bi donio ogromne prihode. Ali bi prenio poruku. To je porez protiv pohlepe. To je pedagoški porez.

Koja su ta dva nedavna događaja koja su me navela da ponovo razmislim?

Prvi je prikaz moje knjige "Velika globalna transformacija" (The Great Global Transformation) koji je napisao Andrea Kapusela. On mi je ponovo skrenuo pažnju na poslednje poglavlje moje knjige pod naslovom "Nacionalizam, pohlepa i svojina", o kome je opširno pisao i dodatno proširio raspravu. (Naslov njegove recenzije je "Besprekorna i neprihvatljiva slika našeg svijeta", Impeccable, unacceptable portrait of our world. Predlažem da je pročitate.) Zanimljivo je da je to ujedno i jedini dio knjige o kome je govorio Martin Volf u svom kratkom prikazu u "Fajnenšel tajmsu".

Donekle sam i zaboravio na to poglavlje, pošto se moja knjiga velikim dijelom (95 odsto) bavi drugim temama. Poslednje poglavlje ima svega pet ili šest strana. Ipak, pohlepa, tačnije pleoneksija (pleonexia), tu igra ključnu ulogu. O njoj se vrlo lijepo se govori i u nedavnoj knjizi Dejvida Leja Vilijamsa "Najveća od svih kuga", (The Greatest of All Plagues). Pleoneksija je pohlepa bez gornje granice. Ona nije zasnovana na unutrašnjem zadovoljstvu koje pruža potrošnja dobara i usluga. Njena korisnost dolazi odnekud drugde. Ona ima spoljašnju motivaciju: divljenje drugih.

Branko Milanović

arhiva

Evo šta sam na tu temu napisao u "Velikoj globalnoj transformaciji":

"Stvari posjeduju indirektnu korisnost jer drugima prenose sliku bogatstva i moći svog vlasnika. Pošto slika bogatstva i moći nije ograničena odozgo – to jest, nema fizičkih granica (za razliku, na primjer, od količine hrane ili odjeće koju neko može da konzumira u određenom vremenskom periodu) – ona postaje ono što se uobičajeno naziva pohlepom, ili pleoneksijom kod Platona i Grka, sveproždirućom i neutaživom pohlepom. Takva pohlepa je spoljašnja, ekstrinzična, u smislu da se ne može objektivno tvrditi da povećanje količine posjedovanih dobara iznad određene granice ne donosi dodatnu korist. Korist koju ona donosi dolazi od spolja, od posmatrača koji, time što postaje svjestan ili priznaje naše vlasništvo nad stvarima, potvrđuje njegovu vrijednost, uvjerava nas da su te stvari za nas korisne i navodi nas da želimo još više, kako bi potvrda bila još snažnija.

Sveprisutna upotreba pametnih telefona za fotografisanje najbanalnijih aktivnosti ili događaja u sopstvenom životu ispunjava tu funkciju: ona pretvara vrijeme u robu, a ta nova roba dobija svoju vrijednost samo od spolja, kada se pokaže drugima. Fotografisati sopstvene ručkove ili šetnju šumom i zadržati te fotografije samo za sebe je nekorisno. To ne donosi ništa, ili gotovo ništa, osim potencijalnog zadovoljstva koje proizlazi iz same aktivnosti. Ali dijeljenje toga sa drugima donosi priznanje ili nečijeg bogatstva ili, možda još važnije, nečije sreće. Imati sopstvenu sreću potvrđenu od strane drugih jedno je od obilježja pohlepe. Zadovoljstvo više nije sadržano u samoj aktivnosti ili dobru, već u tuđem naše sreće koju su nam aktivnost ili dobro navodno donijeli.

Stvari mogu otići i dalje: aktivnosti koje ne donose nikakvu korisnost, ili su čak tegobne ali se mogu predstaviti kao sreća, dobijaju svoju vrijednost upravo iz tog predstavljanja, a ne iz bilo kakvog unutrašnjeg kvaliteta. Ja mogu da osjećam grozu ili krajnju dosadu slušajući klasičnu muziku, ali ako mogu da pošaljem fotografiju koja pokazuje da prisustvujem važnom ili skupom koncertu (i navodno sam zbog toga srećan iako se dosađujem), korisnost koja proizlazi iz uvjerenja da me drugi vide kao srećnog biće dovoljno snažna da nadvlada moju dosadu tokom samog događaja.

Pohlepa je 'motor' koji pokreće našu opsesiju svojinom jer se njeno sticanje smatra krajnjim ciljem – ne samo zbog hedonističkog zadovoljstva koje pruža, već zato što pokazuje vrednost pojedinca. Pohlepa je, kako ju je Marks definisao, 'apstraktni hedonizam'."

Pedagoški porez protiv pohlepe bi time, smanjujući bogatstvo nerazumno bogatih, makar i malo, poslao bi poruku da društvo nije potpuno slepo ili ravnodušno prema ekstremnoj pohlepi, kao ni prema moći i taštini koje prate takvo bogatstvo a njegove vlasnike čine objektima (nerikladnog) obožavanja.

Vještačka inteligencija i kraj kapitalizma

I pritom bi potkopao osećaj nekažnjivosti koji takvo bogatstvo stvara.

Tu dolazimo do drugog događaja koji me je naveo da ponovo razmislim o ovom porezu: afera Epstin. Nekažnjivost s kojom su se bogati ponašali zahtijeva izvjesno (makar i slabo) društveno ograničenje. Zukmanov porez bio bi jedno takvo umjereno ograničenje.

Pored toga, pomislio sam i na "sistem društvenog bodovanja" za sve milijardere. Ako određene stvari radite dobro, bićete manje oporezovani; ako činite užasne stvari (čak i ako su naizgled zakonite), vaš porez će biti veći.

Sistem društvenog bodovanja bio bi efikasan način da se ponašanje izuzetno bogatih podvrgne društvenoj kontroli. Više ne bi bilo besmislenih davoskih izjava u kojima se "zavjetuju" da će svoje bogatstvo dati u dobrotvorne svrhe i sličnih lažnih i neostvarivih planova. Zar Mark Zakerberg nije najavio da će pokloniti 99 odsto svog bogatstva? Da li smo ikada više čuli o tom njegovom "zavjetu" nakon dana kada je izrečen i medijski propraćen?

Ovde bi sistem društvenog bodovanja bio stvaran. Ponašajte se uz minimum pristojnosti – ili ćete biti oporezovani. Bio bi to pedagoški instrument. Nazovimo ga "anti-Epstinov sistem društvenog vrednovanja".

rts. oko

Izvor: Global Inequality and More 3.0

(Autor je ekonomista)

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"