Piše: Milan Mišić
Đavo je odnio šalu, čim je u rasprave naučnika i političara morao da se umiješa jedan vjerski vođa. Papa Franja, poglavar 1,2 miliona katolika, koji ima veliku moć uprkos tome što ne komanduje nijednom divizijom, pozvao je u poslanici od 190 strana na radikalnu transformaciju politike, ekonomije i životnog stila, kako bi se zaustavilo uništavanje prirodne okoline (pa, posledično, i civilizacije), i na veliku globalnu akciju tim povodom.
Velika globalna akcije o kojoj je riječ već je u toku, papa joj je svojom enciklikom, koja je, kad je riječ o temi presedan i svakako njegov direktno miješanje u globalnu politiku, samo dao novu dimenziju. Naime u toku su pripreme za, kako mnogi ekolozi to opisuju, „samit poslednje šanse”, koji će se u decembru održati u Parizu.
Enorman skup šefova država i vlada, krunisanih glava, birokrata, naučnika, predstavnika nevladinih organizacija, posmatrača i novinara – čak oko 50.000 učesnika - treba da donese istorijsku odluku o tome kako da se zaustavi sve izvjesniji prelazak granice porasta globalne temperature od 2 stepena kao rezultat globalnog zagrijavanja izazvanog upotrebom fosilnih goriva (ugalj i nafta) u industriji i svakodnevici.
Kako stvari sada stoje, ta granice će, ako se ne urazumimo, biti sasvim sigurno pređena, što je britanski ”Gardijan” podstaklo na zaključak da djeca koja se upravo rađaju imaju šanse da u toku svog životnog vijeka prisustvuju ”smaku svijeta”, kraju ove raspusno potrošačke civilizacije.
Ovako sumorna prognoza zbog samo dva stepena na prvi pogled ne izgleda uvjerljivo, ali oni koji znaju o čemu je riječ podsjećaju da je razlika u prosječnoj globalnoj temperaturi danas i onoj iz ledenog doba samo 5 stepeni. To znači da globalno zagrijevanje nije šala, već prijeteća zbilja.
Klimatske promjene su tema o kojoj se ozbiljno polemiše bezmalo već tri decenije, bilo je globalnih samita i klimatskih dogovora i dosad, ali nije bilo globalnog konsenzusa kako da se problem riješi. Jer on ima svoju ekonomsku cijenu: nije jednostavno odreći se naftnih derivata i struje iz termoelektrana, niti ih je moguće brzo (i ekonomično) zamijeniti.
Glavno pitanje ko će da plati račun: da li solidarno svi, ili najviše oni koji su najveći zagađivači (sa 5 odsto stanovnika, Amerika na primjer troši 25 odsto globalne energije). Kina i Indija su zato razložno tražile da, kao zemlje u razvoju, prvo potroše onoliko prljave energije koliko i Zapad, pa da tek onda pristanu na ograničenja u tom pogledu.
Čini se međutim da je ovoga puta zaista poslednji čas da se sa riječi pređe na djela, pošto Kjoto protokol i Kopenhaški dogovor, da pomenemo samo dva klimatska dogovora, jesu definisali dobre namjere za smanjenje zagađenja, ali praktično na to nikog nisu obavezivali.
Zbog toga se u Parizu, u akciji koju formalno vode Ujedinjene nacije, očekuje uspostavljanje jednog čvrstog klimatskog režima, u formi konkretog sporazuma oko 190 nacija za radikalno ograničavanje štetnih emisija gasova u atmosferu. EU je već najavila da će sa svoje strane zagađenje do 2025. smanjiti za 40 odsto (u poređenju sa nivoom iz 1990), Amerika za 28 odsto, dok će obavezujuće ciljeve iznijeti i svaka pojedinačna zemlja.
To treba da prati i sporazum o finansiranju, po formuli da bogati pomažu siromašne. Za početak, klimatski fond bi imao 30 milijardi dolara, dok bi se od 2020. za tu svrhu odvajalo po 100 milijardi godišnje.
Naravno, važno pitanje u ovom kontekstu je – a gdje smo tu mi? Odgovor je: u društvu negativaca. Zemlje Balkana, sa raubovanim termocentralama zastarjele tehnologije, zasad se ponašaju kao da ih se sve ovo ne tiče. Srbija, BiH, Makedonija, Kosovo i Crna Gora, naime planiraju proširenje postojećih kapaciteta i izgradnju novih centrala na ugalj (uglavnom lignit lošeg kvaliteta) iako ih članstvo u Energetskoj zajednici obavezuje na poštovanje pravila i politike EU.
Malo se takođe pominje da su energetska poglavlja najteža u procesu pristupanja EU. Ako Crna Gora ozbiljno računa da će članica postati 2020, a Srbija 2022, njihove štetne emisije bi već sada morale da budu usklađivane sa energetskim standardima Brisela.
Obaška što nam struja koju na ovaj način dobijamo, uz nesumnjivu korist, proizvodi i ogromnu štetu: zdravstveni troškovi Srbije zbog vazduha zagađenog dimom iz termocentrala procjenjuju se na skoro 5 milijardi eura godišnje.
Zbog svega ovoga, uz globalno pregrijevanje, već imamo i lokalno dogorijevanje.
(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik ‘’Politike’’)