Majice sa izobraženjem „Velike Albanije“ koje su 7. juna nosili Albanci koji su se fotografisali na Rumiji i barjak sa istim „motivom“ crnogorskoj javnosti jasno stavljaju do znanja da obilazak planine iznad Bara nije bio nekakav izlet, već simbolično osvajanje teritorije, ocijenio je barski paroh Jovan Plamenac. Po njegovom mišljenju, samim tim što se Crnom Gorom vijore zastave Albanije pokazuje se da nemamo ni „d“ od države.
–Razvili su zastave Albanije oko crkve Svete Trojice. To je već pitanje poštovanja zakona Crne Gore. Bilo je momaka i djevojaka koji su nosili zastave Srpske pravoslavne crkve, ali i Srbije, kada smo na Trojčindan išli na Rumiju. Htjeli su da ih razviju kada smo se grupno fotografisali. Rekao sam im da to ne rade i da se nijesmo ispeli na Rumiju da barjačimo, nego da Bogu službu prinesemo. I poslušali su. Ali, ono na šta ukazujem nije ni akcija Albanaca, ni zastave Albanije koje su razvili na vrhu Rumije, nego majice sa izobraženjem „Velike Albanije” koje je nosio dio tih ljudi i barjak sa istim „motivom“ koji su imali u rukama. To ovom izlasku Albanaca na Rumiju daje drugu dimenziju. U tim majicama i sa tim barjakom fotografisali su se tako da se dobro vidi Bar u pozadini. To je fotografija snažne simbolike. Na taj način je crnogorskoj javnosti stavljeno do znanja da to nije bio nikakav izlet. Simbolično, to je osvajanje teritorije, u šta nijesam htio da vjerujem sve dok nijesam vidio te fotografije – kazao je Plamenac za „Dan“.
On je podsjetio da se ovih dana navršava 10 godina od obnavljanja crkve Svete Trojice na vrhu Rumije, ističući da je ona za tako kratko vrijeme, iako veoma mala, postala toliko poznata da je o njoj raspravljano čak i u Evropskom parlamentu.
–Nedavno je ova crkva ponovo zavrijedila pažnju medija, i to dva puta u sedam dana. Prvo, na Trojčindan, pošla je Rumijska litija za krstom Svetog Jovana Vladimira, litija viševjekovne tradicije. Naredne nedjelje, oko Rumijske crkve pojavila se poveća grupa ljudi sa albanskim zastavama. Zaista, crkva na vrhu Rumije, nastala kao ovaploćenje želje i truda mnogih generacija barskog kraja, naprosto privlači narod. Vjernici joj hrle u hodočašću. Planinarima je svojevrstan izazov, podizanje adrenalina. Postala je i turistička atrakcija. U njoj se ljudi različitih vokacija prepoznaju na različite načine. Na taj način ono jedinstvo različitosti rumijske litije, upražnjavane isključivo u okrilju Pravoslavne crkve, a oličeno u učešću „tri vjere“ u njoj, dobilo je novi kvalitet. Ali ovo što se dogodilo u nedjelju nakon Trojčindana, 7. juna, iskače iz okvira tolerantnih različitosti – ističe Plamenac.
On naglašava da ne postoje dobri i loši narodi, već dobri i loši ljudi u svakom narodu.
–Nama Crnogorcima Albanci su vjekovni susjedi. S njima smo se i tukli i bratimili. Silno želim i svesrdno Boga molim da se ubuduće samo bratimimo. Ali, to ne zavisi od nas, „malih ljudi“. To je u rukama političara koji su sebi priuštili pravo da nam kroje sudbine. Ako crnogorski političari na vlasti nijesu čuli zveket oružja sa Rumije 7. juna, onda su kao oni putari koji svake godine bivaju zatečeni snijegom u januaru. Već samim tim što Albanci u Crnoj Gori vijore zastavama Albanije – eto ih zastave Albanije istaknute i u Vladimiru, pored puta, stoje mjesecima – aktuelna crnogorska vlast svjedoči da Crna Gora nije ni „d“ od države. Za to vrijeme niko od tih ljudi ni šapatom da pita što bi sa Crnogorcima u Albaniji gdje ispari taj narod – ukazuje Plamenac.
Prema njegovim riječima, nerealno je očekivati da ti isti ljudi reaguju na promociju „Velike Albanije” u Crnoj Gori, iako takva aspiracija podrazumijeva i značajan dio teritorije Crne Gore, uključujući i Bar.
–Ti isti ljudi su se oglušili o stav Mehmeda Bardija da je Rumija albanska planina. Važnije im je bilo potkusurivanje u formiranju vlasti, u kojoj su, ubrljavši se, stekle enormni imetak. Tako je narod Crne Gore postao zatočenik njihove borbe da ne dopadnu robije. U toj borbi upali su u septičku jamu života i sada više tu obraz nije važan, on je uflekan k`o uflekan. Sada je tim ljudima najvažnije da prežive, da se ne udave u toj jami. A iz te jame mogu ih izvući samo oni koji su ih namamili da u nju upadnu tako što su zažmurili na šverc nafte, duvana i drugih sličnih poslova u kojima su učestvovali, kao i na lopovske privatizacije i kroz njih uništavanje privrede države čiji su zvaničnici, odnosno pretakanje društvenog imetka u njihove džepove. A maraguni ovoga svijeta ne pružaju ruku spasenja tek tako. To košta – istakao je Plamenac.
On se zapitao da li će sloboda nekolicine ljudi iz sadašnje crnogorske vlasti Crnu Goru koštati gubitka dijela teritorije.
–Hoće li nas radi te slobode privesti NATO-u, kao kravu biku, i hoće li amoral i nemoral ovoga svijeta utovariti na nas i na djecu našu? Ili, možda, dopuštaju razmahivanje „Velikom Albanijom” u Crnoj Gori ne bi li nas lakše podali NATO-u? Ili će, napokon, ovaj ojađeni crnogorski narod na izborima reći „dosta je bilo“ – kazao je Plamenac.A.T.
Rumija je sveta planina
Plamenac naglašava da je Rumija sveta planina, dodatno osveštana crkvom Svete Trojice.
–Da je Rumija bila u Crnoj Gori u Njegoševo vrijeme, vjerujem da bi rekao da ga sahrane na njenom vrhu. Crkva Svete Trojice na Rumiji je od trenutka svoje obnove svojevrsni identifikator dobra i zla u Crnoj Gori. Stoga nije ni čudo što je upravo pred njenim dverima Crnoj Gori zaboden prst u oko. Molimo se Svetom Jovanu Vladimiru, vladaru Zete, da Rumija, sa crkvom Svete Trojice kao kapom na glavi, svojom svetošću prosvijetli um uniženom crnogorskom narodu ne bi li se napokon uzdigao iz kaljuge u kojoj je. I molimo mu se da albanski narod, koji je čuvar njegovih svetih moštiju, sačuva u prijateljstvu sa crnogorskim – rekao je Plamenac.
)){kind=small}
