Zavisnik od psihoaktivnih supstanci N.C. (44), koji se liječi se u kotorskoj bolnici u Dobroti, u ispovijesti za „Dan” govori kako je počinio krivično djelo da bi došao do novca i kupio heroin. Narkotike koristi već pet-šest godina, a trenutno se nalazi na metadonskoj terapiji. N.C. ukazuje da je zbog upotrebe droge dotakao dno, te da je zadovoljan što je započeo liječenje u Dobroti. On želi da se vrati normalnom životu i da se izliječi od zavisnosti.
– Došao sam da se liječim na sudskom odjeljenju Specijalne bolnice za psihijatriju. Već duži period sam zavisnik od narkotika, pet-šest godina, sa nekim periodima apstinencije od godinu-dvije... Prvi put sam na liječenju. Počinio sam krivično djelo krađe, naravno, da bih došao do novca koji mi je bio potreban za supstancu-heroin. Toliko te to ponese da više izgubiš kompas... Sve to vuče jedno drugo – za heroin ti treba novac, da dođeš do novca napraviš krivična djela. Od kada sam počinio krivično djelo, ja sam na metadonskoj terapiji, koja služi da si na momente „pokriven“, da nijesi u problemima i bolovima, a ovamo na drugoj strani juriš za heroinom da bi „uradio“, to je toliko velika zavisnost. Glupo je pričati normalnim ljudima, jer oni to ne mogu shvatiti, teško da to može da shvati čovjek koji nije upućen. Veliki je razmak između ljudi koji su sad „na ulicu“ i onih koji su na ulici bili prije 20-30 godina, kad nije bilo tih supstanci. Nije ih bilo u ovim količinama kao sada, kad djeca već u osnovnim školama počinju da ih konzumiraju. Ogromna je razlika... – priča N.C..
Podsjeća da je nakon izvršenog krivičnog djela uhapšen, ali da je na suđenju advokat uspio da dokaže da je zavisnik i da se liječi, te da je krivično djelo koje je počinio posledica stanja u kojem se nalazio.
– U tom periodu sam se prijavio za liječenje metadonskom terapijom ambulanti u Kotoru. To je metod skidanja sa droge i čišćenja metadonima. Već sam bio uključen u tu terapiju baš u periodu kada sam počinio to krivično djelo. Sudija mi je izrekao zatvorsku kaznu od godinu i šest mjeseci, uz obaveznu mjeru liječenja, koja ima trajati onoliko koliko bude potrebno da se liječim od zavisnosti, sve dok doktor i osoblje ne procijene da sam izliječen, ili koliko mi traje kazna, čak do tri godine – navodi on.
Kako dodaje vremenom čovjek postaje fizički i psihički zavistan od narkotika.
– Organizam nije više zdrav kao nekad, nego se razboli za vrlo kratak period. Nije da čovjek dođe do dna, nego metrima probije dno, dotle ode. Najgore je kad čovjek više ne zna što radi – crna rupa u mozgu, gubiš vrijeme, gubiš dane, nedjelje, nema pamćenja, nema ništa, to je najgore. Što može biti gore od toga? – pita N.C..
Kaže da je prije nego što je došao na liječenje imao predrasude o toj bolnici.
– Mislio sam Dobrota je ludnica i htio sam da tu mjeru liječenja potpuno preskočim, nisam uopšte htio da dođem i pošao sam direktno u Kazneno-popravni dom u Spužu. Čak sam i na rampi predao stvari, ušao unutra i meni kaže čovjek: „Ti treba da ideš u Dobrotu na liječenje“. Tako su me vratili i evo me ovdje mjesec i deset dana. Kao što vidite, ovo je bolnica, ljudi se trude da me liječe. Određene periode tokom dana sam slobodan, kad sam u teretani, kad sam u šetnji, a drugi dio dana i noću sam pod ključem... Htio sam da izbjegnem bolnicu, ali sada vidim da ovdje pružaju odlične uslove za liječenje. Prije svega, ja se ne osjećam kao da sam u zatvoru, nego sam u bolnici. Ne čuvaju me uniformisani policajci sa pendrecima, lisicama, nego „sekjuriti“ – obezbjeđenje, ili je časna sestra, ili medicinska sestra, ili doktorica, koji imaju toliko strpljenja za ovaj narod ovdje, da ja nisam mogao da vjerujem. Čisto je, higijena je na nivou, nije idealno, ne znam da li su takvi uslovi na svakom odjeljenju, ali na svom odjeljenju svako jutro uzimam terapiju, imam razgovor sa psihologom sa ciljem spoznavanja sebe i drugih ljudi, razgovara se dokle može da se ide, šta može da se napravi, koliko možeš sebe da obuzdaš i da sebe pronađeš. Poslije toga imamo radno-okupacionu terapiju, fizičke aktivnosti, teretana, čisti se dvorište, lišće, dolaze volonteri sa društveno korisnim igrama, okupljamo se poslije podne. Svi su manje-više bolesni, ali zavisi koliko je ko očuvan. Kroz druženje mi se zbližavamo, upoznajemo i sebe i druge – istakao je N.C.
Upotreba droge je, kako ističe, začarani krug. Svakodnevno se isto dešava – dan počinje uzimanjem supstance, u tom momentu čovjek je svjestan svega, svjestan je u čemu je, gdje ide, u kakvu propast srlja, ali opet je od njega jača fizička i psihička kriza...
– Zato odmah ujutru čovjek gleda da se „sredi“ sa nekom dozom koliko mu je potrebno i dan se tako nastavlja. Vrlo malo ljudi tada ima potrebu za hranom – pretežno ljudi navučeni na heroin propadnu, dođu kao leševi...Taj začarani krug je svakodnevno isti. Počinje pravljenje krivičnih djela za novu dozu, pa za još jednu novu dozu – nova krivična djela. Pola grama heroina košta deset eura, gram – 20 eura, pet grama – 50 eura. Vremenom raste tolerancija organizma na dozu, privikava se na heroin i čovjeku treba sve više i više droge – objašnjava N.C.
Prema njegovim riječima, dosta ljudi koji uzimaju heroin to rade da bi zaobišli probleme, nervozu...
– Jer taj heroin ti momentalno „riješi“ sve probleme, dok traje njegovo dejstvo. Onda ljudi pribjegavaju tome... Počneš sa jednim gramom heroina, za mjesec dana dođeš na pet grama i čovjek težine 100 kila za mjesec dana dođe na 80 kila, toliko su vidne te promjene... Ako je čovjek u krizi, ne može da spava, ustaje rano, onda je i agresivniji, sve zavisi od organizma – navodi on.
Dodaje da je igrom slučaja odmah počeo sa konzumiranjem heroina.
– Nalazio sam se u inostranstvu, među ljudima koji su radili sa tim, konzumirali heroin i kako sam bio sa njima, tako sam i ja počeo. Nisam, kao što se uobičajeno odvija situacija kod nas, počeo od marihuane, spida, „sličica“. Ljudi oko mene bili su duži period uživaoci heroina, vidio sam kako su opušteni, maltene bez problema, bez nervoze u životu... Svidjelo mi se, pronašao sam se negdje... Možda se u početku i ne osjećaš lijepo, ali bar zaboraviš na svakodnevne probleme, opustiš se, „preskočiš“ probleme. Organizam se uspori u nekom početnom periodu, čovjeku bude lijepo na trenutak, dok je organizam još zdrav, dok ga još ne uzme droga. Jedna je stvar kada čovjek uzima narkotike, a druga je kada narkotici uzmu njega. Mene je heroin bio uzeo, ali eto, „čupam se“ nekako – poručuje N.C.
N.C. je imao normalno djetinjstvo. Odrastao je u normalnoj familiji.
– Do sedmog razreda sam bio odličan đak. Nije moja porodica doprinijela da budem uživalac narkotika, nego okruženje, društvo, način života. Sa 14 godina počinje ulica, pubertet je prekretnica za svakog čovjeka. Uvijek postoje dva puta pa koji izaberete – ili ovaj ili onaj, ili teži, ili lakši. Vi ste taj koji odlučuje. I ja sam negdje odabrao taj put, koji je za moj pojam i moj način bio tada lakši. Nezaposlen sam. Završio sam osnovnu školu, upisao sam trgovinsku školu, međutim, odmah sam prestao sa daljim školovanjem. Sada mi je žao, to su bile godine prije rata, devedesete. Onda su došle godine sankcija, rata, embarga, svako se bavio svim i svačim, taj način je uzeo maha, a ja sam stasao u tim krugovima, među tim ljudima. Oženjen sam već deset godina – kaže N.C.
Kako kaže, njegova supruga nije znala da koristi narkotike.
– Saznala je nedavno. I ona je imala predrasude kada sam došao u bolnicu. Ona je mnogo zrelija od mene, bila je toliko uporna da nije dopustila da me to ponese. Taj krug me vrtio, a ona se toliko borila da me iščupa iz kandži heroina... Ona me vadi iz toga kruga i sve dok to ne uspijemo, sve je džabe. Nakon stotinu problema i svađa, opet mi je pružila ruku sa namjerom da mi pomogne – navodi N.C.
Razgovor je obavljen u saradnji sa upravom Psihijatrijske bolnice, u dogovoru sa dr Marinom Roganović, specijalistom za liječenje bolesti zavisnosti.M.D.Popović
Roditelji pazite djecu
N.C je poručio roditeljima da posvete više pažnje svojoj djeci.
– Ne treba im dati sve što požele. Treba ih pustiti da zarade, da zasluže to što im treba. Neka roditelji povedu računa sa kim im se djeca druže. Ako dođe do toga da je dijete krenulo stranputicom, neka se obrate nekome od doktora, koji će ga najbolje savjetovati šta da rade sa djetetom, da ga „krug“ o kome sam pričao, ne uhvati. Ako ga uhvati, onda ga je teško izvući iz toga kruga. Važno je da roditelj što prije reaguje. Dosta ljudi neće da prihvati da njihovo dijete konzumira drogu... – zaključuje N.C.
Strahuje od zatvora
N.C. dodaje da će za par mjeseci biti fizički očišćen od heroina i da će u tom momentu moći da bude bez terapije. On strepi od izlaska iz bolnice i odlaska u zatvor.
– Pošto na odjeljenju nema mjesta, takve ljude oni šalju odmah u zatvor, da bi drugoga primili. U tom okruženju kreću se i narko-dileri kao da si napolju – mene to očekuje, kao i sve nas koji smo sudski pacijenti. To je „kazneno-reproduktivni“ dom, tu se samo reprodukuju kriminalci i narkomani. Sve je to monopol, sve je povezano. Terapija skidanja metadonima trajaće možda još mjesec i onda će me poslati u Kazneno-popravni dom. Čovjeka je najlakše fizički izliječiti, zaključate ga 15 dana i vi ste ga fizički izliječili, ali čim mu otključate vrata, on će odmah da ode narko-dilerima i što ste napravili – ništa. Znači, bio sam tu dva mjeseca, skinuli su me sa heroina, uradili su to što je do njih. Oni samo gledaju da te skinu sa terapije i da te maknu. U javnosti se dosta govori o tome da za nas koji se liječimo treba da se obezbijede adekvatni uslovi rehabilitacije i nakon izlaska iz bolnice, ali u kazneno-popravnom domu nema nikakve terapije – i zatvor je pun droge – tvrdi N.C.
Poručuje da želi što duže da ostane u bolnici jer osjeća napredak, te da kada izađe iz ustanove da živi normalnim životom.