PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Prilikom vožnje Skadarskim jezerom pružio nam se divan pogled na ušće male rijeke Ćeskote sa naše lijeve strane, iza koje se u pravcu sjevera prostiralo Rogamsko jezero bogato ribom (koje se takođe naziva i Karagusko ili Bazagursko jezero), a malo dalje južno iz ravnice Dodoši prostire se brežuljak Prevlaka, čiji vrh krunišu ostaci neke tvrđave, jedna kapela i nekoliko malih kamenih koliba. Preko puta su naseljena ribarska imanja Ploča i Mihailovići. Poslije toga brod je stigao do jednog mjesta na rijeci koje je veoma interesantno. Sa lijeve strane uliva se široka lijepa rijeka Karatuna u Rijeku Crnojevića i rijeka se tu dijeli na dva rukavca koja zaobilaze veliko ostrvo Liponjak, jedno od najizdašnijih ribarskih mjesta u Crnoj Gori. Na ovom dijelu rijeke vidjeli smo prvi put najvredniju vodenu divljač u Crnoj Gori: jedan par kudravih pelikana, na koje je odmah otpočeo lov, veoma uzbudljiv lov koji je trajao skoro sat vremena, pošto smo morali da jurimo pelikane jer su bježali od jedne šikare do druge, sa jedne strane rijeke na drugu, sve dok nam nije pošlo za rukom da jednom od pelikana zadamo smrtni udarac, dok nam je drugi po svemu sudeći pobjegao u šikaru živ i zdrav. Na ušću Karatune u Rijeku Crnojevića napustili smo našu londru, povjerivši je na čuvanje dvojici naših Crnogoraca, i krenuli smo desnom obalom Karatune kroz jednu močvaru, iz koje se podiže jedan usamljeni stjenoviti brijeg, Odrinska gora, prostirući se najprije u pravcu sjeveroistoka, a kasnije potpuno prema istoku u pravcu Gornjeg blata. Gornje blato je velika močvara koju sa svih strana okružuju brda Panonska gora, Biota, Protić, Skupo, Grbavska gora, Bobija gora i Filipov krš. Naš cilj bilo je ostrvo Kosmač koje se nalazi u sredini ovog močvarnog jezera, obraslog trskom, pošto nam je rečeno da se broj divljači koja nastanjuje taj dio procjenjuje na hiljade. Naš marš kroz široke lokve i bare koje su činile močvaru, u kojima je stoka, koja je pasla, bila do trbuha utonula u vodu, nije baš bio za pozavidjeti, ali se isplatilo zbog velikog broja vodene divljači koju smo vidjeli, koja se oko nas podizala, spuštala, bučala i prskala. Oni koji su ljubitelji mnogo pucanja mogli su ovdje da osvare svoj cilj. Nas je dražila samo pomisao na još neki susret sa „kudravcima”, koje nijesmo htjeli da ostavimo da tuguju loveći drugu močvarnu divljač. Kod vrha Filipov krš otvorio nam se božanstven pogled na staro utvrđenje Žabljak, koje ne treba da se miješa sa istoimenim alpskim selom u oblasti Durmitora. Neko vrijeme proveli smo u razgledanju ovog impozantnog starog dinastijskog dvorca i kada smo se konačno odvojili od lijepog pogleda, postali smo svjesni da su dva Crnogorca, koja su nas pratila, zaostala dobar dio puta i da su veoma oštro diskutovala sa nekim nepoznatim čovjekom uz veoma živu gestikulaciju. Uz pomoć našeg durbina vidjeli smo da su stalno posezali za svojim revolverima koji su bili u kolanima. Iz toga smo izvukli zaključak da se radi o ozbiljnoj raspravi. Da bismo našim čestitim pratiocima pružili pomoć, krenuli smo nazad, ali tek što smo prevalili polovinu puta, vidjeli smo da je stranac sa oružjem ostavio naša dva Crnogorca i krenuo u šiprag. U međuvrememnu su ova dvojica došla do nas i ispričali su nam, bez daha, da je taj čovjek albanski poljar koji nam je, zbog nedozvoljenog lova, namjeravao uzeti oružje i strpati nas iza brave. Nije se obazirao na njihovo suprotstavljanje i najprije nije htio da povjeruje u njihovo objašnjenje da posjedujemo dozvolu i licencu za lov koju nam je izdala vlada, a tek kada su mu kategorično objasnili da ih je poslao riječki kapetan da nas ne samo prate nego i da nas štite, i da će se oprijeti našem hapšenju ako je potrebno i oružjem, odustao je od svoje namjere. Tek to je uticalo na tvrdoglavi organ „svetog Hermandanda” i natjeralo ga je na povlačenje. Imalo smo sve razloge da budemo zahvalni našim hrabrim momcima zbog njihovog herojskog držanja, jer bismo bez toga sigurno dospjeli u fatalan položaj i upoznali bismo se sa jednim crnogorskim zatvorom (a možda bismo čak završili i u nekom mračnom kazamatu tvrđave Žabljak), pošto pismo koje sam dobio od vlade nijesam imao kod sebe nego sam ga zaboravio u hotelu „Kod kule Obod”. Pošto je poljar bio Albanac, ne bi mi koristilo ni pokazivanje službenog papira pošto je većina crnogorskih Albanaca nepismena, kao i njihova plemenska braća sa one strane turske granice. Mi smo se naime našli na Gornjem blatu, samo deset kilometara od tursko-albanske granice koja vodi od ušća rječice Markovice u Skadarsko jezero kroz predio Markoman preko Vladanja do Ržaničkog mosta na rijeci Zem – dakle već smo bili u pograničnoj teritoriji, gdje je crnogorska vlast dozvolila tamošnjim albanskim zajednicama da za predstavnike i organe bezbjednosti uzmu pripadnike njihovog naroda, da bi na taj način vezala za sebe albanske podanike i da bi uvažila njihovo postojanje. (...)
Kada smo stigli do Rijeke veče je već bilo palo, svjetlosti za lov bilo je sve manje, a uz krešteći zov čaplje su već tražile stabla za spavanje na obje obale. U Rijeci smo prisustvovali porodičnoj slavi našeg domaćina, gdje smo popili po neku čašicu za sreću i dobrobit zemlje. Bio je to i dostojan i lijep kraj našeg lovačkog dana na „crnogorskom Misisipiju”, koji je bio pun doživljaja i utisaka.
(NASTAVIĆE SE)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.