Priredio: mr Veselin Drljević
Jovan Šibalija je ostao u dubokom sjećanju svoga bratstva i plemena zbog toga što je na Sjeničkom polju zamijenio vožda Karađorđa na megdanu sa Turan-begom. Evo kako se to dogodilo:
„Prije nego je napao Sjenicu Karađorđu stigne poruka da izađe pred obadvije vojske na megdan čuvenom turskom junaku Turan-begu bosanskome. Karađorđe po glasniku poruči Turan-begu da prima megdan i odredi čak mjesto gdje ima da se sretnu. Kad su za ovo doznali njegovi doglavnici navale na Karađorđa svim silama da ga odvrate od megdana, jer kad bi izgubili velikog Vožda, kako je rekao jedan vojvoda, mogli bi izgubiti ustanak. Karađorđe popusti, a za njegova zamjenika odrede Jovana Šibaliju, proslavljenog ustaničkog barjaktara i junaka.
Karađorđe skine svoj ćurak i dvije kuburlije pa ih dade Jovanu. Jovan sa Karađorđevim ćurkom, kuburlijama i na Karađorđevom Mrkovu krene na megdan Turan-begu na mjestu gdje će gledati obadvije vojske. Tačno na sredini se sastanu megdandžije. Prvo je na određeno mjesto stigao Jovan Šibalija za koga su Turci mislili da je Karađorđe. On, podignuvši sablju, zaviče put turske vojske da mu Turan-beg izađe na megdan „đe gledaju i Srbi i Turci“
Turan-beg je bio spreman. Obode svog konja i krenu put Jovana. Negdje na oko pedeset koraka zaviče put Jovana:
„Drži mi se, Crni Đorđe, da vidiš kako turska sablja siječe!“
Jovan poleti put konja i u istom momentu kad i Turan-beg opali kuburu. Oba vični megdanu i dobri strijelci smrtno pogode jedni drugoga. Kad su došli Srbi po Jovana a Turci po Turana, obojica su već bili mrtvi.
Narodni guslar i pjevač Filip Višnjić opjevao je ovu pogibiju u narodnoj pjesmi, gdje se pored ostalog kaže:
„Kad padoše dvije poglavice
Na širokom polju sjeničkome,
Đe gledaju dvije silne vojske,
Od Turaka Turan Begoviću
A od Srba Jovan Šibaliću.
Sva turćija žali Beg Turana
A Srbija Šibalić Jovana.“
I danas se na turskom groblju u Sjenici nalazi grob Turan-bega. Jovan Šibalija sahranjen je u jednom selu nedaleko od Sjenice. Jovanov unuk Živko prenio je kosti u Drobnjak i sahranio ih na Žabljaku, pod Durmitorom. Tu je docnije podignut spomenik.
Barjaktar Jovan Božov Šibalija imao je sina Stojana. Bratstvo Šibalije u Drobnjacima, gdje se odselio iz Gornje Morače sa stricem Gavrilom, vodi od njega porijeklo.
*
Po slomu Prvog srpskog ustanka, Gavrilo se vratio u Crnu Goru. Dedaga Čengić, sin Smail-agin, ponudio mu je čitluk – da se okane četovanja, ali mu je odgovorio:
„Jes’ da mi je kavga dodijala
i krvava četa dosadila,
Turčin zbori i što mu se neće,
da bi neči obraz obrljao
i krajinu svoju održao...“
Pod starost se okanio četovanja, a nastanio u današnjem Žabljaku. Kuća je bila pokretna, na povoznicama. – Zaboga, Gašo, što takvu kuću gradiš? – pitali su ga. – Mogu se naseliti rđave komšije (Turci) – odgovorio je – pa bolje ovako – kad mi dogori do nokata – da skrajnem i sebe i kuću. – Umro je u dubokoj starosti, prirodnom smrću, što se, u njegov vakat, rijetko događalo.
(Marko Vujičić „Znameniti crnogorski i hercegovački junaci“)
*
Još za doba Prvog ustanka Karađorđe je obećao Gavrilu i Jovanu četrnaest čitluka najbolje zemlje u Šumadiji, kad Srbija bude oslobođena od Turaka. Knjaz Petar Karađorđević, kad je uzeo krunu od Obrenovića htio je da ispuni ovo Karađorđevo obećanje. Pozvao je unuke Jovanove Živka i Jovana da dođu kod njega u Beograd. Rekao im je da izaberu gdje hoće po Šumadiji četrnaest čitluka, jer je srpska država dužna da ispuni Karađorđev zavjet. Živko i Jovan primili su ovaj lijepi dar, ali pod uslovom da se s tim složi crnogorsi knjaz Nikola. Knjaz se sa ovim nije složio, i oni su po povratku iz Srbije ostali da žive na Žabljaku.
(Marko Vujačić: „Znameniti crnogorski i hercegovački junaci“)(Nastaviće se)