Preveo sa ruskog i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ
Mnogo godina je Bog čuvao svog pomazanika. Buntovnici su opet počeli da uznemiravaju omladinu, šireći svoje proklamacije. Poslije rusko-turskog rata ponovo su počeli atentati, ali je svaki bio neuspješan. Revolucionari su pokušali da dignu u vazduh carski voz nedaleko od Moskve. 1880. godine oni su uspjeli da izazovu eksploziju u Zimskom dvorcu ispod carske trpezarije, kuda je morala da prođe carska porodica za nekoliko minuta. Od eksplozije je poginulo 10 nižih činovnika njegove tjelesne garde iz Finskog puka, koji je toga dana bio raspoređen na stražu. Više od 50 vojnika je bilo ranjeno, a mnogi od njih veoma teško. Eksplozija je bila strašna, ali niko nije postradao od carske porodice. Car je riješio da koncentriše vlast i da borbu sa buntovnicima povjeri opunomoćeniku. Bila je formirana posebna vrhovna dobro organizovana komisija, na čelu koje je bio postavljen grof Loris–Melikov, koji se istakao za vrijeme poslednjeg rata sa Turcima u Aziji i u poslovima suzbijanja kuge, koja se pojavila u Astrahanskoj guberniji. On je dobio široka ovlašćenja. Loris–Melikov je imao u planu da borbu sa revolucionarima počne, prije svega, koristeći njihovu savjest i osjećajnost. Kao odgovor na to, revolucionari su organizovali atentat na njega samog. Ali, on se ipak nadao da će da smiri situaciju bez upotrebe surovih mjera. Neko vrijeme nije bilo atentata, Loris–Melikov je smatrao da je došlo vrijeme da se pristupi preuređenju državne uprave, koje je priželjkivao jedan dio obrazovanog društva i za koje su se zauzimale i tražile od cara neke lokalne plemićko-buržoaske samouprave (zemstva). Ove reforme su bile usmjerene ka izbornom sistemu i na taj način izaberu ljude, koji će učestvovati u izradi novih zakona. Čak je i od cara dobio saglasnost. Mnogi su bili ubijeđeni da su revolucionari prestali sa svojim zlodjelima. Ali to je bilo pogrešno. Oni su se pritajili da bi tako lakše ubili svoju žrtvu, a predložene reforme nijesu odgovarale njihovim željama i zamislima.
Zlikovci su pripremili novi atentat u nedjelju prve sedmice Velikog posta, 1. marta 1881. godine, u vremenu kada se car vraćao u Zimski dvorac sa hipodroma u Mihajlovskom.
Car se nije odmah uputio kući sa hipodroma, već je prvo svratio u Mihajlovski dvorac i otuda, tek u 14 časova i 15 minuta izašao na kej Jekaterniskog kanala. Trojica zločinaca sa ručnim razornim bombama rasporedili su se pored puta, kuda je trebala da prođe carska kočija. Jedan od njih je bacio razornu napravu pod kočiju, ali je od ove eksplozije car ostao nepovrijeđen. On je izašao iz kočije i prišao zlikovcu, kojega je narod uhvatio. Na uzbudljiva pitanja onih koji su bili oko cara, on je odgovorio: „Hvala Bogu, ja sam iznio živu glavu, ali eno tamo...” i pri tome pokazivao na ranjene, koji su ležali na kaldrmi. Tog trenutka primakao se drugi zločinac i bacio pod noge caru svoju bombu i odjeknula je još strašnija eksplozija. Kada se dim podigao, oni koji su preživjeli, vidjeli su cara kako leži sa smrskanim nogama, obliven krvlju. Car je tiho izustio: „Hladno mi je, hladno mi je”! Velikom knezu Mihailu Nikolajeviču, koji je dotrčao, car je jedva došapnuo: „Brže... u dvorac... tamo ću da umrem”. To su bile poslednje riječi velikog mučenika. Umirući, bez svijesti car je bio donesen u dvorac, i u 15 časova i 15 minuta njegovo je srce prestalo da kuca. Car – spasitelj je postao car – mučenik.
Užasna vijest je kao grom pogodila cijelu Rusiju, poginuo je od zločinačke ruke njen najvoljeniji čovjek, koji joj je donio najviše dobra. Veličanstveni lik cara-spasitelja i cara-mučenika ostaće u sjećanju ruskog naroda za sva vremena.
Na tom mjestu gdje je bio smrtno ranjen car Aleksandar II sada se uzdiže hram Hristovog Vaskrsenja, koji je sagrađen voljom cijelog naroda.
KRAJ
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.