Sanitetski major D. Cvetković, upravnik bolnice, kaže da je Radunović „dokazao da je još bilo pravih, čestitih i hrabrih oficira, za koje je čast i ljubav prema narodu preča od svega. Doći će vreme kada ćemo morati govoriti istinu i kada će svi oni izrodi, koji su ukaljali čast naše vojske platiti za svoj greh. Treba da znate i to da je general Stošić bio u Banji dok je Radunović još bio živ u previjalištu, ali da nije dolazio da ga obiđe, niti se interesovao za njegovo zdravlje.“
Ranjeni Dragoljub Gajić (selo Mađare, srez Ražanjski), kaže: „Ležao sam ranjen pored puta kad su ranjenog komandanta prenosili kolima za bolnicu. Kad me je primetio naredio je da se kola zaustave i da me prenesu kod njega. U kolima se nalazio još jedan oficir. Čuo sam kad mu komandant kaže: „Ne žalim što ću umreti, to mi je dužnost. Lepše je časno umreti nego živeti kao izdajnik. Žalim samo to što neću doživeti da s pravom tražim da se smrću kazne svi oni komandanti, koji su svesno okaljali našu čast i izdali otadžbinu.“
Dušan Sretenović, apotekar u Sokobanji: „Bio sam u apoteci, kada je svratio jedan oficir sav uzbuđen i rekao: „Videćete šta će sada biti. Dolazi sa pukom onaj heroj sa Kajmakčalana da primi borbu. Nalog da se preda bez borbe nije hteo primiti. Izdvojio je puk iz sastava i na svoju odgovornost prima borbu. Jedini puk koji je ovuda prošao u potpunom redu, sa pesmom i komandantom na čelu. Sve drugo je bilo u rasulu i neredu.“
Dimitrije Pavlović, ondašnji predsjednik opštine, priča kao i apotekar Sretenović i moli da se posmrtni ostaci pukovnikovi ne nose iz Sokobanje. Kaže: „Učinićemo sve da sačuvamo u uspomeni lik hrabrog pukovnika. Već smo preduzeli mere da mu podignemo dostojan spomenik.“
Iz Predloga da jedna ulica u tadašnjem Titogradu nosi ime Mila Radunovića: „U Prvom balkanskom ratu kao dobrovoljac u srpskoj vojsci učestvovao je u borbama kod Jedrena.
Učesnik je mnogih bitaka za vrijeme Prvog svjetskog rata (Drina, Cer, Kolubara, Suvobor, Kajmakčalan). Ostao je zabilježen njegov podvig u bici na Kajmakčalanu za koji je dobio Orden Legije časti. Ovo visoko francusko odlikovanje lično mu je predao komandant Solunskog fronta, maršal Ferdinand Foš, koji je pred čitavom vojskom istakao neustrašivost Mila Radunovića. Pored toga, u Prvom svjetskom ratu odlikovan je i Karađorđevom zvijezdom sa mačevima.
U Aprilskom ratu 1941. godine, pukovnik Milo Radunović, kao komandant 20. pješadijskog puka bivše jugoslovenske vojske odbio je naređenje pretpostavljenih da svoj puk preda neprijatelju bez borbe. Saznavši da su se neke visoke starješine predale Njemcima, okupio je svoje vojnike i održao im govor: „Samo kučkini sinovi mogu da se predaju neprijatelju. Mi branimo našu zemlju i živi im nećemo pasti u ruke. Vojnici, braćo moja, ne dozvolite da osramotimo naš rod, našu zemlju. Ovuda neće proći ta Hitlerova žgadija:“(Nastaviće se)
Piše: dr Vukić Ilinčić
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.