Preveo i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ
18. avgust. U novinama sam pročitala strašnu vijest. Vlada ostavlja Čertkova da živi u Teljatinkama. Lav Nikolajevič se odmah razveselio, korak mu je postao lak i hitriji, kao da se podmladio, a meni je došlo teško, srce mi se steglo, puls mi je bio 140 otkucaja u minuti, nešto me je zaboljelo u grudima.
Božjom rukom mi je poslat ovaj krst i Čertkov sa Lavom Nikolajevičem su odabrani da budu posrednici moje smrti. Kad budem ležala mrtva, možda će se Lavu Nikolajeviču otvoriti oči i shvatiće ko je moj neprijatelj i ubica i tek će ga tada zamrzjeti i pokajaće se zbog svoje grešne pristrasnosti prema tom čovjeku.
I prema meni odjednom kao da su se promijenila ponašanja. Pokazivali su ljubaznost i pažnju i pomislili su, možda će sad ona da se pomiri sa Čertkovom i opet će biti sve po starom. Ali se to neće nikad desiti i Čertkova neću nikad više primiti. Suviše je ta rana duboka, koja se otvorila u meni i koja mi je slomila srce. Nemoguće je da ja oprostim Čertkovu za sve njegove grubosti prema meni i zaboravim na njegova ubjeđivanja Lava Tolstoja da sam ja ta, koja ga ubija cijeli život.
Malo sam se bavila poslovima oko izdavanja, išla sam sa Tanjom da sakupljam pečurke. Pisala sam Ljovi i Stolipinu da uklone Čertkova iz našeg susjedstva. Stolipin je već bio u Sibiru i zato nijesam pismo ni poslala. Suhotin mi savjetuje da ga ne šaljem, porazgovaraću o tome sa Ljovom i D.A. Olsufjevim, koji je danas došao sa sinom Serjožom. Tanju smo namučili, jer se brinula za sve nas.
Tanjina dadilja me je umirila i lijepo rekla: „Molite se anđelu – čuvaru da smiri vaše srce i sve će krenuti na bolje – ubjedljivo mi je rekla ona. Čuvajte sebe i svoj život”.
Išli smo u školu na priredbu. Bilo je vruće i dosadno, jer su prepravili priču u kojoj su glumili.
31. avgust. Dobila sam pisma od Tanje i Lava Nikolajeviča. Prvo sam se obradovala, a onda i plakala. Muž mi piše: „Kako bi bilo dobro i za tebe i za mene, ako bi mogla da pobijediš sebe”. On ima samo jedan cilj, samo jednu želju da ja sebe pobijedim i , očigledno, dozvolim da Čertkov ponovo dolazi u našu kuću. Za mene je to nezamislivo.
Dan je vedar i dosta hladno, a ja sam tužna. Ispratila sam Ljovu na put u Peterburg na suđenje. Pošla sam da šetam sa Kaćom i Varvarom Mihajlovnom, ali sam se brzo zamorila i počeo je da me boli stomak i noge. Naveče sam dosta i naporno radila na korigovanju, a prije toga sam prepisivala pisma. Strašno sam se umorila! Sve je meni palo na vrat. Malo spavam i skoro ništa ne jedem.
2. septembar. Od jutros sam zauzeta oko „Vaskrsenja” zbog štampanja. U toku dana poslala sam po sveštenika, koji je služio moleban sa svećenjem vodice.
Naveče je došao Nikolajev i gnjavio me sa glupostima o Čertkovu i govorio mi da je ponižavajuće za mene da se upoređujem sa njim i da mislim da je on zauzeo moje mjesto pored Lava Nikolajeviča. Rekao mi je: „Čertkov, jednostavno, obavlja posao urednika za sve što piše Lav Nikolajevič, na čemu mu je i zahvalan”. Ni Nikolajev, ni Šmit, očigledno, ne vole mnogo Čertkova.
Čitala sam Čertkovljevo pismo caru, u kojem ga moli da ga vrati u Teljatinke. Pismo je prepuno licemerja i u njemu se vidi njegova neskrivena želja da bude bliži Lavu Nikolajeviču. I, eto, car ga je sada vratio, a žena L.Tolstoja ga je prognala. „To što žena želi, to je i Božja volja!” Mogu zamisliti šta misli o meni, a ja se tome radujem.
Vrijeme je prelijepo. Preko dana je vedro, pred veče je malo svježije, a drveće, lišće i nisko rastinje se prelivaju u raznim nijansama zelene boje. Jabuke su još neobrane, otava se kosi i krompir su počeli da vade. Radnici dovršavaju svoje poslove oko krovova, iz staklenika izbacuju zemlju, u šumi ima još ponegdje pečurki.
Poslije molebana i cjelodnevnog odmaranja kući osjećam se mnogo bolje i smirenije. Razgovarala sam sa sveštenikom o Čertkovu i on je, kao i svi ostali, užasnut njegovim podlostima. No, dosta o njemu, spuštam zavjesu na sve što se odnosi na tog nepoštenog čovjeka.
6. septembar. Lava Nikolajeviča je zabolio veliki prst na nozi od jučerašnjeg jahanja i on mu je pocrvenio i otekao. On je stalno ponavljao: „Ovo je staračka gangrena i ja ću, vjerovatno, od nje umrijeti”.
I sve do večeri se osjećao loše, ništa nije jeo i nije ustajao iz kreveta. Drankov, koji je došao pred veče, prikazao nam je to šta je snimio kamerom. I Lav Nikolajevič je ustao i takođe gledao, ali se brzo umorio. Prikazao je, između ostalog, i Jasnu Poljanu zimi sa nama svima. Drankov mi je poklonio traku, koju sam predala na čuvanje u Istorijski muzej u Moskvi.
(Nastaviće se)