Preveo i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ
8. septembar: U Kočete sam došla smirenija, a sad opet ponovo sve ispočetka. Svu noć nijesam spavala i rano sam ustala. Drankov nas je opet snimao kamerom, a zatim seosku svadbu, koja je bila specijalno uvježbavana.
Kad sam se usudila da pitam Lava Nikolajeviča kad će da se vrati kući, on se strašno naljutio, počeo da viče na mene, ružno razmahujući rukama,odvratno gestikulirao i ljutitim glasom pominjao nekakvu slobodu. Da bi bio još zajedljiviji, rekao mi je da se kaje što mi je obećao da se više neće viđati sa Čertkovom.
Shvatila sam da je sve ovo zbog tog kajanja. On mi se sveti zbog tog obećanja i još će dugo i uporno to raditi. Moja krivica ovog puta je bila samo u tome što sam ga pitala kad će da se vrati kući i kad će to približno biti.
Naravno, nijesam ni ručala, samo sam plakala, čitav dan sam ležala i odlučila da se vratim, da ne bi nametala svoje neraspoloženje cijeloj porodici Suhotinih.
No, ja sam osjetila kako je Lav Nikolajevič bezdušno i uporno doprinosio mom nerviranju i mojoj smrti, koja se sve više približavala, i to me je dovodilo do očajanja. Željela sam samo jedno – obuzdati svoju ljubav prema mužu, tako da ne bih previše patila. Dobila sam pismo od Čertkova, koje je bilo neiskreno i puno licemerja, želio je da se pomiri sa ciljem da ga ja ponovo pustim da uđe u kuću.
12. oktobar: Pomalo saznajem za razne podlosti, koje je pravio Čertkov. On je nagovarao Lava Nikolajeviča da donese odluku da poslije njegove smrti sva svoja autorska prava ne ostavi djeci, već da se upotrijebe za opštu korist, kao što je to slučaj sa poslednjim djelima Lava Tolstoja.
I kad je Lav Nikolajevič to htio da saopšti porodici, gospodin Čertkov se tobože rastužio i nije dozvolio da to Lav Nikolajevič kaže ženi i djeci. Nitkov i tiranin. Zgrabio je sirotog starca u svoje prljave ruke i prisiljava ga da pravi iste pogreške.
Ali ako ja budem živa osvetiću mu se tako, da neće moći tako nešto ni zamisliti. Oteo mi je srce i ljubav mog muža, oteo je djeci i unučadima parče hljeba iz usta, a na računu svoga sina ima milion lako zarađenih novaca u engleskoj banci, umjesto da ti novci budu na računu Lava Nikolajeviča, koje je zaradio zajedno sa mnom, jer sam mu ja u svemu pomagala. Danas sam rekla L. Nikolajeviču da ja znam za njegovu odluku. Izgledao mi je skrušeno i jadno sa osjećanjem krivice i cijelo vrijeme je samo ćutao. Rekla sam mu da je to loše, da on pravi razdor i nesreću u porodici, da djeca neće dozvoliti bez borbe da ta prava koriste drugi.
Ne mogu da podnesem da se sjutra podigne iznad groba voljenog čovjeka tolika nesreća, prijekori, da se pokrenu sudski procesi i mnogo još čega lošeg. Istina je da zao duh upravlja tim Čertkovom i ne bez razloga njegovo prezime i potiče od riječi đavo i nije Lav Nikolajevič bez razloga zapisao u svom dnevniku: „Čertkov me je uvukao u borbu i ta borba je za mene mnogo teška, čemu se ja i protivim”.
Saznala sam ja da me Lav Nikolajevič sada i ne voli. On je sve zaboravio. Zaboravio je i to šta je pisao u svom dnevniku: „Ako me ona odbije – ubiću se”. A ja ne samo da ga nijesam odbila, već sam sa njim proživjela 48 godina i nijednog trena nijesam prestala da ga volim.
Požurujem sebe da objavim šta je pripremljeno za štampu, dok još Lav Nikolajevič ne napravi nešto ne predviđeno, jer svakog minuta se može to očekivati od njega, imajući u vidu sadašnje njegovo sumorno raspoloženje.
Lav Nikolajevič je išao da sretne Sašu, ali je ona kasno došla i kad se vratio malo je odspavao i tek oko sedam sati ručao.
Poslije toga pisao je pismo Tanji. On voli kćerke, a sinove uopšte ne voli, čak neke i pomalo mrzi. Oni nijesu licemjerni i podmukli kao Čertkov.
Naveče sam pokazivala Lavu Nikolajeviču njegov dnevnik iz 1862. godine, koji sam tada ja prepisivala, kad se on zaljubio u mene i kad me je zaprosio. To ga je uzbudilo, a onda rekao: „Teško mi je!” Meni je jedino ostalo da se tješim, jer to je moja prošlost, a njemu je, naravno, teško. On je zamijenio sve što je stvarno, čisto, pravedno i šta donosi sreću za lažno, tajanstveno, nečasno, zlobno i sve šta je loše. On mnogo pati i hoće sve da svali na mene, priprema mi ulogu Ksantipe što sam i prognozirala i u tome će lako uspjeti zahvaljujući njegovoj popularnosti.
Ali, šta on priprema sebi pred svojom savješću, pred Bogom, pred svojom djecom i unucima? Svi ćemo mi umrijeti, ispustiće dušu takođe i moj neprijatelj, ali šta ćemo mi svi osjetiti, kad dođe zadnji trenutak? Hoću li i ja oprostiti svom neprijatelju?
Ne osjećam se krivom, zato što svim svojim bićem osjećam da sam ga, udaljavajući Lava Nikolajeviča od Čertkova, baš ja spasila od đavola. Molim se Bogu da našom kućom ponova zavlada Carstvo Božije „Neka bude carstvo Tvije”, a ne da vlada đavo.
(Nastaviće se)