PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
U razgovorima sa Staljinom sklopljen je sporazum o načinu ulaska Crvene armije u granične predjele Jugoslavije. Tito se tog dijela razgovora sjećao na sledeći način: „Jedna od prvih stvari o kojoj smo diskutovali bilo je pitanje zajedničkih operacija između naših dviju vojski. Bilo je to u njegovoj kancelariji u Kremlju... Dalje, dogovorili smo se koliki dio Jugoslavije da se oslobodi zajedničkim snagama, dokle njihove trupe idu, a dokle naše i konačno koliko vremena njihove trupe da ostanu kod nas. Tu smo utvrdili da nam oni daju kao pomoć za oslobođenje Beograda jedan tenkovski korpus, a da zatim njihove snage napuste Jugoslaviju, pošto bude oslobođen Beograd i time bude učvršćeno njihovo lijevo krilo za napad na Budimpeštu. Poslije ovih razgovora zajednički smo napisali kominike, u kome je gornji sporazum preciziran...” Taj dogovor je dodatno operacionalizovan u Krajovi 5. oktobra 1944. Iz naredbi koje je J. B. Tito uputio iz Krajove vojnim komandantima bilo je jasno da su operacije Crvene armije i NOVJ u Srbiji bile usaglašene.
Poziv Crvenoj armiji da zakorači i na prostor Jugoslavije iz međunarodnih razloga definisan je kao sovjetska „molba”. Time je učinjen presedan koji je i druge saveznike politički i vojno obavezivao. Saglasnost za ulazak na teritoriju Jugoslavije tražena je od Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije, a ne od Kraljevske vlade u izbjeglištvu. Tim „formalnim činom” Sovjetski Savez je dodatno pojačao međunarodnu poziciju Tita i pokreta na čijem se čelu nalazio i posredno priznao novu Jugoslaviju.
U funkciji neutralizacije zapadnog uticaja na Balkanu, oživljavanja ideja o Balkanskoj federaciji i afirmacije proleterskog internacionalizma svakako je bilo i nastojanje Staljina da pomogne rehabilitaciji Bugarske. U tom kontekstu treba razumjeti i pregovore koje je u Krajovi Tito imao sa predstavnicima Otečestvenog fronta Bugarske. Inače „bugarska vojska” je dejstvovala u Srbiji po planu koji je dogovoren sa J. B. Titom, kao i po molbi koju je jugoslovenska strana iznijela još u telegramu iz januara 1944.
U razgovorima sa Staljinom otvoreno je i pitanje međunarodnog priznanja nastalih revolucionarnih promjena u Jugoslaviji. Predlozi o „privremenom” prihvatanju kralja i formiranja jedinstvene vlade bili su u funkciji predstojećih razgovora Staljin–Čerčil i spremnosti Josifa Visarionoviča da u Jugoslaviji vodi zajedničku politiku sa zapadnim saveznicima u cilju „koncentracije svih snaga” protiv Njemaca.
Kasnije, prisjećajući se boravka u Moskvi, Tito je prvi susret sa Staljinom opisivao kao „vrlo hladan”, na momente „mučan”. Osnovnim razlogom za to smatrao je pojedine telegrame koje je tokom rata dostavljao Kominterni, a posebno onaj koji je počinjao riječima: „Kad nam pomoć ne možete da ukažete, onda nam bar nemojte smetati”. Sjećao se da su Staljinove procjene, zasnovane na nedovoljnom poznavanja jugoslovenskih prilika, bile različite od njegovih stavova kada je u pitanju precjenjivanje snage buržoazije u Srbiji i spremnost da se kralj Petar II privremeno prihvati. Uočavao je Staljinovo protivljenje zaoštravanju odnosa NOP-a sa Britancima koje bi remetilo sovjetsko-britansku politiku u Jugoslaviji. Nezavisno od toga, Titov boravak u Moskvi predstavljao je de fakto priznanje narodnooslobodilačkog pokreta i izvedene revolucionarne smjene vlasti.
Neznatno po odlasku J. B. Tita iz Moskve dva događaja od važnosti za dalji razvoj prilika u Jugoslaviji gotovo da su se slila u jedan. Na sastanku održanom u Moskvi 18. oktobra 1944. vlade SSSR i Velike Britanije „saglasile” su se „da u Jugoslaviji vode zajedničku politiku u cilju koncentracije svih snaga u borbi protiv Njemaca koji se povlače i u cilju rješavanja unutrašnjih teškoća Jugoslovena putem ujedinjenja jugoslovenske kraljevske vlade i narodnooslobodilačkog pokreta”. U Moskvi je dogovoreno da politički uticaj Moskve i Londona u Jugoslaviji bude podjednak. Time je najdirektnije „otvoren” prostor za novi sporazum Tita i Šubašića. Ali samo dva dana kasnije, 20. oktobra 1944, bilo je jasno da je britanska politika jednakog političkog uticaja u Jugoslaviji poražena. Pobjeda u Beogradskoj operaciji bila je zajednički trijumf Crvene armije i Narodnooslobodilačkog pokreta u borbi protiv fašizma. Tim činom partizanski pokret je dobio odlučujuću bitku za Srbiju.
U danima koji su neposredno slijedili J.B. Tito se 29. oktobra 1944. godine pismom obratio sovjetskom državnom i partijskom vrhu skrećući pažnju na ekcese koji kvare dobre političke odnose i vojnu saradnju. Po svemu sudeći, ukazivanje na pljačku, devastiranje imovine, ignorisanje organa narodne vlasti, nedisciplinu, „nezgodne postupke” pojedinih pripadnika Crvene armije Tito je smatrao svojom „komunističkom dužnošću”. Skrenuo je pažnju Staljinu na „mnogobrojne nezgodne postupke” nekih vojnika i oficira Crvene armije, uz napomenu da to „našoj vojsci i našem narodu pada teško na srce, s obzirom na to što naš narod i vojska obožavaju Crvenu armiju, idealizuju je”. Tito je smatrao da ekcesi nastaju kao posledica činjenice da prilikom ulaska u Jugoslaviju dijelu crvenoarmejaca nije rečeno „da Jugoslavija nije ni Rumunija, ni Mađarska, pa ni Bugarska, već zemlja koja je od prvih dana, još prije napada na Sovjetski Savez, dala snažan otpor njemačkim i drugim okupatorima”. Ponašanje kao da je u pitanju neprijateljska zemlja, miješanje u unutrašnja politička pitanja, oslobađanje zatvorenika koje je uhapsio narodnooslobodilački pokret, zaposijedanje fabrika, demontaža mašina i odnošenje alata neki su od incidenata na koje je Tito skretao pažnju. Pri tom je isticao da se nova Jugoslavija jedino može osloniti na SSSR i njegovu „efikasnu pomoć”. Na isti način istupao je i M.Đilas.
(NASTAVIĆE SE)