Priredio: Bojan Kalezić
„Uzbuđen sam jer je to reprezentacija Argentine. A ja sam uvijek govorio da želim da igram za svoju zemlju. To je Olimpijada... to je prilika koju igrač dobija jednom u karijeri, ako je dobije, zar ne? Moguće je da sam mogao dobiti šansu da budem tamo, a da nisam želio da odem. Šta ako postoji sukob sa klubom? Ne mislim da će ga biti. Mislim da klub razumije kako se osjećam i... neće biti nikakvih problema”. Bio je 2. juli. Serhio Batista je objavio spisak osamnaest igrača koji su činili nacionalnu ekipu za Olimpijske igre. Leo Mesi je bio u njoj. Mogao je to da bude kraj spora. Hulio Grondona, predsjednik AFA, takođe ga je želio u Argentini. „Argentina će pozvati Mesija u skladu sa pravilima FIFA, u kojima se definiše da on mora da bude sa svojom reprezentacijom na Olimpijskim igrama. Ako nemam Mesija nemam tim, i ako on ne dođe da igra sa nama, to će izazvati presedan koji će natjerati druge timove da traže svoje igrače, što mi takođe ne želimo da se dogodi. Logično je da on igra za Argentinu, pošto ga Barselona ima čitavu godinu. Postoji vrlo malo takmičenja u kojima Mesi može da igra za svoju zemlju”.
Zvuči iskreno, zar ne? Ali Barselona nije imala namjeru da podigne bijelu zastavu. „Čitali smo pravila o tome, išli smo na sastanke sa AFA i, na kraju, pravila će biti poštovana. Ako pravila idu nama u prilog, Mesi će igrati u kvalifikacionoj utakmici Lige šampiona”, tvrdio je Begiristajn. Najzad, prije odlaska u Firencu, gdje je ekipa igrala prijateljsku utakmicu protiv Ljubičastih (Fjotentine), Leo je rekao šta mu je na umu i šta on predlaže da će da uradi. „Ako FIFA kaže da ne moram da idem, neću ići; ako moram da idem, ići ću, bez čekanja CAS, jer ako budem čekao CAS već će biti prekasno za moje klupske drugove i za štab nacionalne selekcije”. A nekoliko sati kasnije, FIFA je rekla da Mesi treba da ide na Olimpijadu.
Pregažen vječiti rival u polufinalu
Klasični duel par excellence, očekivano finale, savršena prilika za osvetu poslije poslednjih istorijskih susreta (poraz u finalu Kupa Amerike 2004 u Peruu, u Kupu Konfederacija 2005 i ponovo u Kupu Amerike 2007 u Venecueli). Olimpijski prvaci Argentinci protiv Brazilaca, koji nikada nisu osvojili zlato; bio je to susret o kome je Leo sanjao, iako jednu utakmicu ranije nego što je očekivano. I kao da to nije bilo dovoljno, to je bio duel Lea i Ronaldinja: dva prijatelja, dva bivša saigrača, talentovanog mladića protiv bivšeg osvajača Zlatne lopte, sadašnjosti protiv prošlosti, aktuelne zvijezde protiv šampiona koji je nastojao da se ponovo podigne iz pepela. Ona je smrvila i ponizila Brazil, učinivši ga smiješnim. Aguero, sa dva postignuta gola i zaslugama za treći (on je fauliran, a Rikelme je uspješno realizovao penal), i njegovo slavljenje pogodaka ‒ kada je pravio pokret kao da stavlja palac u usta (Đanina je nosila bebu) ‒ bili su dovoljan pokazatelj slabosti Dunginog tima i Ronaldinjovog opadanja. Ali, još surovija je bila fotografija koja se sjutradan pojavila u medijima širom svijeta: Roni u svom žutom dresu sa brojem 10 i sa kapitenskom trakom, traži utjehu, pognute glave, u zagrljaju svog „mlađeg brata” Mesija. Lionel stoji na vrhovima prstiju kako bi utješio svog idola. Na toj slici se vidi mnogo međusobne naklonosti, ali takođe i mnogo melanholije. Na vrhu „Olimpa”.
U dvanaest sati u subotu 23. avgusta (u jedan sat poslije ponoći u Argentini) na Nacionalnom stadionu, nazvanom Ptičije gnijezdo, počelo je finale olimpijskog turnira u fudbalu. Protivnik: Nigerija ‒ baš kao u Atlanti ‘96 i na Svjetskom prvenstvu za igrače do 20 godina 2005 u Holandiji.
Umjetničko dijelo vrijedno zlata
Vrućina je bila toliko nesnosna da je poslije 30 minuta prvog poluvremena mađarski sudija Viktor Kasai objavio tajm-aut kao u košarci kako bi ekipe mogle da se rashlade. Takva pauza je ponovljena i u drugom poluvremenu. Teren je bio tvrd i suv, a Zeleni Orlovi nisu ostavili nijedan njegov dio nepokriven. Utakmica je bila loša, žalosna, dosadna, zamorna. Do 57. minuta: došlo je do sudara jednog Argentinca i Afrikanca, lopta se odbila prema sredini terena, Mesi je primio, okrenuo se, i savršeno je proslijedio, daleko, do Anhela Di Marije. Bivši igrač Rosario Sentrala, trenutno u Real Madridu, senzacija olimpijskog turnira, slobodno je protrčao po lijevoj strani. I na ivici šesnaesterca, ispred Vansekina koji mu se uz očajnički napor otvarao, dobio je nadahnuće da blago podigne loptu lijevom nogom i pošalje je kroz teški pekinški vazduh. Golman Nigerije nije mogao da uradi ništa osim da ustane, i stojeći nepokretno u šesnaestercu iz daljine gleda kako ona upada u mrežu ‒ umjetničko dijelo vrijedno zlata. Argentina se četiri godine poslije Atine, kada se popela na najviši stepenik pobjedničkog podijuma, ponovo vratila na vrh. Mesi je, rukama obgrlivši Kuna, slavio ispunjenje svog sna. Trijumfovao je nad svim pravnim preprekama, nad svima koji nisu htjeli da ga puste da doživi svoju bajku. I glasno je rekao: „Poslije svega što je rečeno i o čemu je raspravljano, vrijedilo je doći ovamo”.
Nastaviće se