priredio: MILADIN VELjKOVIĆ
(...) Prošla su gotovo četiri sata, dok smo stigli do jednog uvišenja, odakle smo vidjeli plavo Skadarsko jezero, ali i bijele kuće Cetinja. Osjećali smo se kao da smo se vratili kući.
A i način na koji smo dočekani pojačao je ovaj utisak. Zagrljaji i stezanje ruku, dobrodošlicama i pitanjima nije bilo kraja. Naravno, vijest o mom srećnom povratku već je stigla do dvora. Pojavio se jedan ađutant i prenio mi je poruku da Knjaz hoće da me primi u tri sata popodne.
Kada je došao taj trenutak, popeo sam se uz prostrane stepenice u dvorac i kroz jednu prostranu, prijatno ukrašenu salu, došao sam do male sobe za prijem, čije zidove su ukrašavale velike slike predaka.
Nisam dugo čekao. Začuo se trom bat koraka, zavjese su se podigle i pojavilo se njegovo visočanstvo. Knjaz Nikola je visok, mišićav čovjek, kao i većina Crnogoraca, ali je prilično punačak. Njegove oštre crte odavale su inteligenciju i hrabrost, ali i blagost i prijateljstvo. Prema običaju u ovoj zemlji, on nosi brkove, ali i zaliske. Obučen je u narodnu nošnju, samo što je ona boljeg materijala i bogatije ukrašena.
Njegovo visočanstvo, Knjaz, bio je veoma milostiv prema meni i stalno je ponavljao nadu da će i ubuduće dolaziti još njemačkih naučnika da istražuju njegovu zemlju sa svih aspekata. Odbio je moju molbu da razgovaramo na njemačkom jeziku i, uz osmijeh, napomenuo da se služi njemačkim jezikom, ali se ustručava da to učini u prisustvu onih kojima je njemački jezik maternji. Kao znak potpune dobrodošlice, ponudio mi je cigaretu, što, kao što je poznato, čini vladar na Zlatnom rogu (u Carigradu) samo kada nekoga veoma uvažava.
Prema želji njegovog visočanstva, pričao sam mu na francuskom jeziku o mom putovanju i hvalio sam ono što je bilo vrijedno hvale, a toga je bilo dosta. Nisam se ustručavao ni da kažem šta mi se ne sviđa i šta bi se, po mom mišljenju, moglo popraviti. Njegovo visočanstvo se složilo sa mnom u svemu, ali je ukazao i na one prilike u zemlji koje su se popravljale veoma sporo. Vladar ‘’crnih planina’’ me je otpustio uz čvrst stisak ruke i sa željom da me opet vidi u Crnoj Gori.
A bilo je i krajnje vrijeme da krenem. Sat je već pokazivao 5 časova poslije podne, a sunce se naginjalo ka horizontu. Moj prtljag je već bio poslat, tako da nisam mogao da se presvučem, nego sam u fraku uzjahao konja. Za mnom je odjekivalo bezbroj srdačnih ‘’doviđenja’’ kada sam odjahao nakon kratkog ali dirljivog rastanka – jer, teško mi je pao ovaj rastanak, i meni i mojim dragim prijateljima.
Da bih išao brže, koristio sam novi put, koji je nedavno završen. Na najvećoj visini, koja je iznosila 1300 metara, bacio sam još jedan kratak pogled. Nad kotlinom u kojoj je smješteno Cetinje već se spuštao prvi mrak, a Skadarsko jezero je, u večernjoj rumeni, zasijalo još jednom kao onoga dana kada sam došao.
Potom sam spustio zavjesu na ovu nezaboravnu sliku i nakon dva i po sata našao se na vrhu Krstaca, oči u oči sa ogromnim okeanom koji mi je išao u susret. Ovdje sam predao konja jednom slugi, koji je već čekao, da bi ga vratio na Cetinje, a ja sam nastavio da se spuštam do morske obale, sa moja dva nosača, jednim muškarcem i jednom ženom. Kad samo pogledam kako je ovaj put strašan i na dnevnoj svjetlosti, mogu da zamislim kakav je po mrkloj noći, kada sijevaju munje koje ga osvjetljavaju, praćene gromovima koji odjekuju iznad vodene mase.
Takvim putem išao sam u tankim salonkama, pošto sam cipele za pješačenje bacio na Cetinju jer su im crnogorski putevi zadali smrtni udarac. Spoticao sam se i padao bez prestanka. Da nije bilo mojih hrabrih pratilaca, koji su me napola nosili, vjerovatno ne bih došao do cilja. Zbog iscrpljenosti svih udova sručio bih se na zemlju.
Kako sam samo bio srećan kada sam ugledao svjetla Kotora! Doduše, dva malo pijana austrijska pogranična policajca pokušala su da me zadrže na ulasku u grad, ali novac i lijepa riječ su univerzalna sredstva sporazumijevanja, tako da sam ove previše marljive ljude lako umirio.
Bližila se ponoć kada sam ušao u komforan Lojd, srećan zbog osjećanja da se opet nalazim pod blagoslovom svega onoga što se zove ‘’kultura’’.
Kada sam sljedećeg jutra, sa broda koji je polako klizio preko talasa, još jednom i posljednji put, bacio pogled na pogranične planine Crne Gore i kada sam se još jednom sjetio siromaštva, nedostatka svega, vjekovne krvave istorije, koja je sprečavala bilo kakav razvoj, o čemu svjedoče ove stare planine, ali i svih prednosti i plemenitosti svojstvenih narodu koji živi tamo gore, u srcu su mi bile samo srdačne i iskrene želje za sve moje prijatelje.
Neki glas odozgo izgovori svoj blagoslov preko ‘’crnih planina’’: ‘’Neka bude svjetlost’’.
(KRAJ)