Piše: Veselin Lazarević
Jezik predstavlja neposredni izraz našeg misaonog i emotivnog života, a njegovanje i razvijanje svijesti o tome da se u jezičkom izražavanju manifestuje čovjekova ličnost i ljudski identitet podrazumijeva šire i obuhvatnije poznavanje složenih i veoma dinamičnih pojava, kako u književnoj funkciji jezika, tako i njegovoj opštoj primjeni u kulturi i životu. Uzimajući u obzir svu složenost i aktuelnost pitanja koja se ponavljaju u naučnim pristupima preciznijem definisanju književnog jezika, kao sredstva umjetnosti i nosioca kulture i naučne misli, mnogi naučni radnici bi trebalo da daju našoj jezičkoj nauci svojevrstan prilog i značajno doprinesu pažnji s kojom treba da se odnosimo prema upotrebi jezika. Osnovna poruka ovog teksta je, da se razjašnjavanjem mnogih spornih pitanja i nedoumica u jeziku, doprinese podizanju jezičke kulture. Važno je naglasiti i da treba biti oslobođen krutog i supregnutog kazivanja koje se često sreće kod naših jezikoslovaca...
U zavještanju Stefana Nemanje (iz Hilandarske povelje) piše: „Čuvajte, čedo moje milo, jezik kao zemlju. Reč se može izgubiti kao grad, kao zemlja, kao duša. A šta je narod izgubi li jezik, zemlju, dušu?/ Ne uzimajte tuđu reč u svoja usta. Uzmeš li tuđu reč, znaj da je nisi osvojio, nego si sebe potuđio. Bolje ti je izgubiti najveći i najtvrđi grad svoje zemlje, nego najmanju i najneznatniju reč svoga jezika./ Zemlje i države ne osvajaju se samo mačevima, nego i jezicima. Znaj da te je tuđinac onoliko osvojio i pokorio, koliko ti je reči potkrao i svojih naturio./ Narod koji izgubi svoje reči prestaje biti narod./ Postoji, čedo moje, bolest koja napada jezik kao zaraza telo. Pamtim ja takve zaraze i morije jezika. Biva to najčešće na rubovima naroda, na dodirima jednog naroda s drugim, tamo gde se jezik jednog naroda tare o jezik drugog naroda.
Dva naroda, milo moje, mogu se biti i mogu se miriti. Dva jezika nikad se pomiriti ne mogu. Dva naroda mogu živeti u najvećem miru i ljubavi, ali njihovi jezici mogu samo ratovati. Kad god se dva jezika susretnu i izmešaju, oni su kao dve vojske u bici na život i smrt. Dok se god u toj borbi čuje i jedan i drugi jezik, borba je ravnopravna, kad počinje da se bolje i više čuje jedan od njih, taj će prevladati. Najposle se čuje samo jedan. Bitka je završena. Posle izgubljenog jezika nema naroda./ Znaj, čedo moje, da ta bitka između jezika ne traje dan-dva, kao bitka među vojskama, niti godinu-dve, kao rat među narodima, nego vek ili dva, a to je za jezik isto tako mala mera vremena kao za čoveka tren ili dva. Zato je, čedo moje, bolje izgubiti sve bitke i ratove, nego izgubiti jezik. Posle izgubljene bitke i izgubljenih ratova ostaje narod. Posle izgubljenog jezika nema naroda./ Jezik je, čedo moje, tvrđi od svakog bedema. Kad ti neprijatelj provali sve bedeme i tvrđave, ti ne očajavaj, nego gledaj i slušaj šta je sa jezikom. Ako je jezik ostao nedirnut, ne boj se. Pošalji uhode i trgovce neka duboko zađu po selima i gradovima i neka samo slušaju. Tamo gdje odzvanja naša reč, gde se još glagolja i gde se još, kao stari zlatnik, obrće naša reč, znaj, čedo moje, da je to još naša država, bez obzira ko u njoj vlada. Carevi se smenjuju, države propadaju, a jezik i narod su ti koji ostaju, pa će se tako osvojen deo zemlje i naroda kad-tad vratiti svojoj jezičkoj matici i svome matičnom narodu.”
Osvrnućemo se, ukratko, i na pisma.
Za Svetog Franja Asiškog svaki ispisani list bješe svjetlost jer su za njega slova bila sveta. Tako i treba prihvatiti svako pismo, diviti mu se, ali po starini, djelotvornom obliku slova u savršenoj jednostavnosti prednost ipak dajemo savremenoj ćirilici. Prvo, osnovu ćiriličnih slova čine drevni znaci vinčanskog (beogradskog), etrurskog (rašanskog) i grčkog (pelaškog) pisma. A ta pisma su mnogo starija od latinice. Drugo, zahvaljujući oblijem obliku, ćirilična slova smiruju, snižavaju frekvencije moždanih talasa i usklađuju rad lijeve i desne moždane hemisfere. Treće, u ćiriličnom pismu je izražen obrazac: čitaj kao što pišeš, piši kao što govoriš, govori kao što misliš i misli kao što ćeš da uradiš. Iz navedenih razloga ćirilica je pogodnija za buđenje i razvijanje skrivenih moći uma.
Ćirilica doprinosi bržem dostizanju umnih stanja koja pogoduju da energijom misli mijenjamo i usavršavamo materijalni svijet. Dr Vera Radičević je, u svojem istraživanju, ustanovila da čitanje ćirilice pobuđuje najduže moždane talase i više nivoe svjetlosti. Za razliku od ćirilice, latinica podstiče frekvencije koje odgovaraju čulnim predstavama u svakodnevnoj, praktičnoj misli. Latinica je korisnija za naučne i, recimo, satirične tekstove, a ćirilica više ističe poetske i duhovne sadržaje i vrijednosti.
(Nastaviće se)