PRIREDIO: DR VUKIĆ ILINČIĆ
Skarić, nastavljajući s pojašnjavanjem položaja balkanskih naroda pod Turcima, dalje navodi da su se i „stanovnici južnih krajeva Balkanskog poluostrva, Grci, nalazili u sličnim prilikama. Autokefalna grčka crkva sa središtem u Carigradu podržavala je pravoslavnu vjeru i nacionalne tradicije. Lokalne administrativne autonomije, kojih je bilo više nego u Srba, spriječile su jače tursko-muslimansko prodiranje. U samom Carigradu stekli su znatan upliv kod Turaka, „fanarioti”, članovi uglednih grčkih porodica koje su predstavljale kao neku hrišćansku aristokratiju. Razvitkom grčke trgovine u 18. vijeku nastale su bogate trgovačke kuće u inostranstvu koje su pomagale prosvetne težnje grčkog naroda u Turskoj. Pošto je ukinuta bila srpska patrijaršija 1766. godine i njene eparhije došle pod jurisdikciju carigradske patrijaršije, pod kojom su bile i bugarske eparhije još od propasti bugarske države, snažan je bio grčki uticaj kod svih naroda pravoslavne vjere na Balkanskom poluostrvu. Zbog toga i zbog grčko-cincarskih trgovačkih kolonija po balkanskim zemljama grčki je jezik bio cijenjen, te se njegovo znanje smatralo obilježjem više kulture.
Uzdanje Grka u Mletke prestalo je kada je u 18. vijeku mletačka vojna snaga oslabila. Tada su se grčke nade i simpatije okrenule Rusiji čiji je narod bio pravoslavne vjere kao i Grci. Već od vremena Petra Velikog Grci su se počeli privikavati da u Rusiji gledaju svoga zaštitnika. Uzdanje u Rusiju dobilo je konkretniji oblik u vrijeme carice Katarine II koja je snivala da obnovi vizantijsko carstvo sa sjedištem u Carigradu. Na Katarinin poziv Grci digoše ustanak 1774, ali ga Turci ugušiše. Ni drugi pokušaji nisu prolazili bolje. Kod Grka se misao slobode nije bila ugasila, pa stadoše osnivati tajna društva – heterije. Ustanak planu 1821. godine, umiješaše se evropske velike sile, Rusija objavi rat Turskoj. Pobijeđena Turska je morala 1830. pristati da Grčka bude nezavisna država.
Bugari, koji su na izmaku 14. vijeka izgubili i državu i crkvenu nezavisnost, kasno su se prenuli iz nacionalne letargije. Iako su imali, makar i slabo, zaleđe u vazalnim rumunskim kneževinama, Moldaviji i Vlaškoj, iako je ruska vojska sve češće dolazila do bugarskih nacionalnih granica, Bugari sami nisu ništa ozbiljno pokušavali za svoje oslobođenje. Uzrok toj rezignaciji treba tražiti u kolonizaciji Bugarske jer je Turska stvorila gusta naselja u Trakiji, ali i u tome što Bugari nisu imali svoje nacionalne crkve, pa tuđe, grčko sveštenstvo, nije čuvalo i njegovalo bugarske nacionalne tradicije. Zato je bugarski narod gledao pokrete i oslobođenje Srba i Grka, a nije se kretao niti pokušavao da se i sam oslobodi. Tako su Bugari dočekali rusko-turski rat 1877-78.godine. Tek tada je ruskim pobjedama bugarski narod dobio oslobođenje i državu.
Arbanasi, koji su se čas žilavo odupirali Turcima, čas pomagali Turke protiv Mletaka, davali su zadnji junački otpor pod svojim vođom Đurđem Kastriotićem Skenderbegom, do 1469. godine. Pokoreni Arbanasi snašli su se lakše u novim prilikama nego Grci i Srbi. U njih je bilo i renegatstva više. Članovi mnogih porodica velike vlastele prešli su na islam, pa su zauzeli ugledne položaje u turskoj službi. U Arbaniji, koja je ponajviše brdovita zemlja, sačuvale su se plemenske autonomije do današnjih dana. U vjeri su Arbanasi bili indiferentni. Plemenska svijest je bila jača od vjere, te su se članovi jednog plemena, i kada nisu bili iste vjere, pomagali. Ali su se plemena često zavađala i vodila su međusobne borbe. U srednjem vijeku nisu Arbanasi imali ni svoje nacionalne crkve ni svoje države. Turska invazija ih je zatekla pocijepane i podložne domaćoj vlasteli i tuđim dinastima. Zato nisu ni mogli iznijeti iz srednjeg vijeka nekih uspomena na ljude i događaje svoje nacionalne prošlosti. Jedino se sačuvao spomen na narodnog junaka Skenderbega i maglovito sjećanje na Leku Dukađina. Uska plemenska svijest bila je smetnja da se razvije nacionalna solidarnost. Osim toga, hrišćanski Arbanasi su pripadali dvijema konfesijama, pravoslavnoj i katoličkoj. Nepovezani ni vjerom ni tradicijama, Arbanasi su služili Turcima i bili im pouzdani pomoćnici pri gušenju hrišćanskih pokreta.
Valja razlikovati one Arbanase koji su se ranijih vremena odselili na jug u grčke zemlje. To su bili Arbanasi pravoslavne vjere, koji su živo učestvovali u nacionalnim pokretima, ali ne kao Arbanasi, nego kao Grci”, zaključuje autor.
NASTAVIĆE SE
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.