PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Država revolucionarnih načela, kakva je bila Kneževina kada je osnovana, i obnova Dušanovog carstva na temelju istorijskog prava, nijesu se dali dovesti u sklad. Mi ne znamo da li je Garašanin imao na umu obje mogućnosti; ako jeste, onda je dao prednost Dušanovom carstvu u odnosu na Karađorđevu i Miloševu revolucionarnu Srbiju. Da se opredijeli za prvu varijantu, uticali su na njega konzervativni Poljaci, ali i njegovo turkofilstvo. U Karađorđevo i Miloševo vrijeme teško da bi ovakav plan mogao nastati. U ustavobraniteljskoj Srbiji on se pojavio možda i zato što je postepeno iščezavao uticaj revolucije, pa je Garašanin zaboravljao na ustanke u kojima je učestvovao i njegov otac. Postojeće političke okolnosti, prije svega turskofilska politika ustavobranitelja, usmjeravanje Poljaka, kao i tradicija srednjovjekovnog carstva, bili su dovoljno moćan putokaz Garašaninu da se prikloni ideji obnove srpske države na osnovu istorijskog prava.
U drugom dijelu Načertanija, mnogo opširnijem, Garašanin je pleo potku za propagandni rad u južnoslovenskim zemljama. U toj vrsti posla iskazao je takvu umješnost i vještinu da bi mu samo to bilo dovoljno da obezbijedi sebi istaknutije mjesto u istoriji svog naroda. Propaganda se imala organizovati na prostoru oba carstva – Turskog i Austrijskog, odnosno u ovim zemljama: Bosni, Hercegovini, Crnoj Gori, Staroj Srbiji, Slavoniji, Hrvatskoj, Dalmaciji, Sremu, Banatu, Bačkoj i Bugarskoj (nju nije pomenuo u ovom dijelu teksta, ali joj je kasnije posvetio jedno poglavlje). Agenti srpske vlade, na navedenom prostoru, pored ostalog, imali bi za zadatak i to da utvrde „šta narod od Srbije očekuje”. Bugarima, koji su živjeli u teškom ropstvu, predlagao je pomoć u školovanju učenika i sveštenika, štampanju knjiga i oslobođenje pomoću Srbije. Važno je istaći da se Garašanin zalaže za oslobađanje Bugarske a ne za njeno prisajedinjenje Srbiji. Potom je detaljno prikazao propagandni rad u zemljama koje je trebalo ujediniti sa Kneževinom Srbijom (Bosna, Hercegovina, Crna Gora, Stara Srbija). Ovdje naglašavamo samo to da je predvidio još veće otvaranje srpske granice porobljenim sunarodnicima, slobodu vjeroispovijesti, školovanje učenika i dobijanje autonomnih povlastica. Kao bitan činilac posredstvom kog je trebalo ostvariti ujedinjenje („sojuz”) isticao je srpsku dinastiju. I ovdje je pokazao svoju dalekovidost, prihvativši od Čartoriskog i Zaha ideju nasledstva kneževskog zvanja ali ne vezujući ga ni za jednu dinastiju, kao što su to činila prethodna dvojica. Time je stavljao ujedinjenje srpskog naroda ispred rivalstva dinastija. Novi trgovački put, od Beograda do Ulcinja, ekonomskim nitima vezivao bi čvršće srpske zemlje.
Propagandni rad u Hrvatskoj nije unio u Načertanije, dok je više uzgred naveo Srem, Banat i Bačku. Iz osjećanja obaveze prema ljudima koji su ga pobudili da sastavi plan, Garašanin se sa nekoliko riječi osvrnuo na „sojuz sa českim Slavjanima”, iako je isticao njegovu „nepraktičnost”. Time se završava ovaj memoar o srpskoj nacionalnoj politici, bez posebnog zaključka.
Analiza dokumenta jasno pokazuje da je Ilija Garašanin pravio nacrt o budućoj srpskoj državi. Ta država bi obuhvatila Kneževinu Srbiju, Bosnu, Hercegovinu, Crnu Goru i Sjevernu Albaniju (Staru Srbiju). Bila bi to monarhija, koja bi u određenim istorijskim okolnostima trebalo da dobije oreol carstva. Obnavljajući tako Dušanovo carstvo, novo srpsko carstvo razlikovalo bi se od njega u pogledu teritorija koje bi objedinilo.
Izvjesnu zabludu unosio je drugi dio Načertanija. U njemu je Garašanin naglasio da bi srpsku propagandu trebalo usmjeriti i prema Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, ali bez obrazloženja propagandne djelatnosti u kasnijem dijelu teksta. Izbacivši taj dio iz Zahovog Plana (Franjo Zah – srpski general češkog porijekla – prim.prir.), Garašanin je je zadržao potpoglavlja koja su se odnosila sa Srbe u Južnoj Ugarskoj, Bugare i Čehoslovake. Mada nije nigdje posebno istakao, moglo bi se na osnovu navedenog doći do zaključka da bi i ove zemlje trebalo ujediniti sa Srbijom u povoljnom istorijskom trenutku. Inače bi bilo nemoguće pravdati propagandnu djelatnost u ovim provincijama.
Dakle, poslije ujedinjenja Srba u Turskoj, kao prvog čina, pristupilo bi se prisajedinjenju Srba iz Južne Ugarske. Ta država bila bi i dalje srpska. Ujedinjenjem sa Hrvatskom, Slavonijom i Dalmacijom, ona bi izgubila srpsko, a dobila južnoslovensko obilježje. Ukoliko bi u nju ušla i Bugarska, bila bi to prava južnoslovenska država. (Manje je bitno da li bi se prvo Hrvatska ili Bugarska ujedinile sa Srbijom). Ovo, drugi čin ujedinjenja, nije njegovo jasno izraženo opredjeljenje, ali se ne može ni odbaciti. Sa sigurnošću se može tvrditi da je planirano osnivanje nove srpske države, ali je istovremeno ostavljao i mogućnost njenog preobražaja u južnoslovensku državu (srpsko-hrvatsko-bugarsku). U prvom slučaju je jasan i određen, u drugom neprecizan i maglovit. Za prvu državu se mora izboriti srpski narod ukoliko želi opstati, a za drugu – ako se za to ukažu prilike. U svakom slučaju, Garašaninovo Načertanije je program srpske nacionalne i državne politike, jer je prvenstveno riječ o ujedinjenju srpskog naroda u Turskoj. (NASTAVIĆE SE)