PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
U mnoštvu knjiga napisanih o Josipu Brozu, knjiga istoričara prof. dr Predraga J. Markovića i književnika Vladimira Kecmanovića „Tito – pogovor”, koju je 2012. godine izdao beogradski „Službeni glasnik”, zauzima posebno, istaknutije mjesto u odnosu na druge. Dva ugledna stvaraoca o doživotnom jugoslovenskom predsjedniku napisali su paralelno, iz svojih uglova, zanimljive stranice – Marković u dijelu knjige „Tito i njegovo doba”, a Kecmanović u dijelu knjige naslovljenom „O bičevima i konjima”.
Za ovu priliku opredijelili smo se da propratimo Titov put, praktično od njegovog rođenja do dolaska na mjesto generalnog sekretara KPJ. To nam je omogućio Markovićev opširni prilog „Tito i njegovo doba”. I on i izdavač to su nam ljubazno odobrili.
Predrag J. Marković jedan je od najistaknutijih srpskih političara, doktor je istorijskih nauka i naučni savjetnik na Institutu za savremenu istoriju u Beogradu, a odnedavno i potpredsjednik Socijalističke partije Srbije. Bavi se društvenom istorijom Jugoslavije i posebno istorijom Beograda, kome je posvetio dvije mnogorafije, a za jednu od njih, „Beograd između Istoka i Zapada”, predgovor je napisao Dobrica Ćosić, njegov stric. Predavač je na više fakulteta.
Sa Miroslavom Damnjanovićem autor je prvog srpskog licencnog kviza „Visoki napon”. Kao dvadesetočetvorogodišnjak učestovao je u pretposlednjem ciklusu kviza „Kviskoteka”, emitovanom na području SFRJ, i dva puta prije finala obarao njegov rekord po broju osvojenih bodova, da bi u finalu pobijedio svog zeta, Aleksandra Saljnikova.
Priključenija našeg junaka počinju u mjestu Kumrovec, čiji naziv može biti potiče od riječi „kumerno”, što znači blatnjavo, zamazano, a možda i od njemačke riječi kummer, koja znači jad i nevolju, ubogost i siromaštvo. Slično značenje, „suv, mršav, jadan, bijedan” ta riječ ima na slovenačkom. Tu se rodio jednog vjerovatno majskog dana, baš kao i nešto ranije, moj i Kecmanovićev omiljeni junak, Feliks Krul, Tomasa Mana.
„To bješe dom u kom sam se, jednog prijatnog mlakog kišovitog majskog dana – licem u nedjelju uostalom – rodio...” (Tomas Man, Ispovijest varalice Feliksa Krula, prevod Boška Petrovića.)
U svijesti bivših podanika i saradnika i za Tita se ponekad vezuje naziv „varalica”: „Jer on, zaista, jeste svjetska varalica, a čitava svjetska politika danas zasnovana je na špijunaži, obmanama, manipulacijama. Tito je pravi čovjek svoga vremena. On je političar ove epohe. Epohe varalica!” (Dobrica Ćosić, Lična istorija jednog doba, zapis iz 1976.)
Zaista, od početka života Josipa Broza oko njega se pletu razne nedoumice, ali ne uvijek i tajne. Recimo, dan rođenja. Po svoj prilici, rođen je 7. a ne 25. maja. Do zabune je došlo jer su za vrijeme rata njegovi saradnici počeli da proslavljavaju ovaj drugi datum, koji su našli u jednom austrougarskom vojnom dokumentu. U doba desanta na Drvar, koji je počeo 25. maja, Tito je slavio svoj rođendan. Već pedesetih godina svima je bilo jasno da je došlo do greške, ali se novi režim nije htio odreći već uspostavljenog dana svjetovne slave, koji je još dobio ime Dan mladosti. Uostalom, 25. maj je zgodno udaljen od 1. maja, pa se dvije važne komunističke i titoističke svetkovine nijesu preklapale. Nemojte, dragi čitaoci, da kritički podižete obrvu nad takvim poigravanjem datumima. U jedno drugo vrijeme, poslije 2000. godine, pomjeren je jubilej 600 godina srpskog Beograda, godinu unazad, da bi se poklopio sa 200 godina srpskog ustanka. Naime, despot Stefan Lazarević je dobio Beograd 1403. godine, a zbog dvovjekovnog jubileja Prvog srpskog ustanka proslavljala se 1404. godina. Mađari su pomjerili svoju milenijumsku proslavu sa 1895. na 1896. godinu, jer nijesu stigli do kraja da završe pripreme. Višestruki datumi rođenja su nešto što je prije pravilo nego izuzetak za seosku sredinu, sve do duboko u 20. vijek. Moja majka je takođe rođena u maju, pa je moja baba Anđa mijenjala ne samo datum, već i godinu rođenja, iz različitih razloga (recimo tačkice, a jedan od potencijalnih rođendana je i 25. maj, vjerovatno zbog Dana mladosti.) Sad niko ne zna koji joj je matični broj, ima ih nekoliko, odabraće vjerovatno onaj po kome je najmlađa.
U široj javnosti najveća pažnja nije posvećena datumu rođenja, već identitetu Josipa Broza. Amateri publicisti su smišljali teorije o poljskom Jevrejinu, Rusu, Austrijancu, Italijanu, ruskom Njemcu, Čehu, Mađaru, vanbračnom sinu bečkog Jevrejina, sovjetskom diplomati Lebedevu... Za vrijeme rata se pominjao Kosta Nađ, Moša Pijade, pa čak i žena...
Otkuda ove maštovite hipoteze? Bar iz dva izvora. Jedan izvor su nekoliko apokrifnih priča o tome da Tita u više prilika nijesu prepoznali najbliži rođaci i susjedi. Prvo, te priče su velikim dijelom izmišljene. Drugo, njegova porodica se velikim dijelom rasula iz Kumrovca. On sam je u prvoj Dedijerovoj verziji Priloga ispričao kako nije poznao brata Martina, niti ovaj njega, kada su se sreli na stanici u Bečkom Novom Mestu 1912. godine. Prije toga je Martin posljednji put vidio Jožu u njegovoj desetoj godini. U svijetu bez fotografija mnogo teže je održati nečiji lik u uspomenama. Probajte i sami da prepoznate svog djedu na fotografiji iz djetinjstva. A to važi uglavnom za gradske ljude. Seoski ljudi s početka 20. vijeka uglavnom nemaju fotografije prije vojske, vjenčanja ili odlaska na školovanje.
(NASTAVIĆE SE)