PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Isto tako zanimljiva je evolucija priče s kraja 1914. ili početka 1915. godine. Josip Broz je poslat u Novi Sad da pokupi stvari iz oficirskih kuća za polazak na ruski front. Prenoćio je u kući Srpkinje iz sela Majur, piljarice na novosadskoj pijaci, koja se, posluživši čaj vojnicima, požalila da u Petrovaradinsokoj tvrđavi muče Srbe. Po jednoj verziji Tito je negodovao protiv tog mučenja Srba, izjasnio se kao socijalista i izjavio da će se predati Rusima (Dedijerova knjiga iz 1953. godine; Autobiografska kazivanja, iz 1982. godine, sastavljena iz raznih izvora). U autobiografiji objavljenoj u Lajfu, 1952. godine, pominje samo da je vojnicima govorio protiv rata i Habzburške dinastije. Jedan od najmaštovitijih publicista, Momčilo Jokić, koji je u svojoj knjizi karakterističnog naslova Tajni dosije Tito, već „ustanovio” da je Josip Broz u Pečuju pohađao obavještajni kurs zajedno sa Adolfom Hitlerom i Miroslavom Krležom, te da su mu tamo zamijenili identitet, dodao je svojim otkrićima i tvrdnju da je Josip Broz silovao tu ženu iz Majura, te da je zbog toga neko vrijeme bio zatočen u katakombama Petrovaradinske tvrđave. Jedan drugi maštoviti publicista, Miroslav Todorović, u svojoj knjizi o Titu Hohštapler, prepričao je Jokićevu priču o silovanju uz dodatnu dramatiku. Tako saznajemo da je Broz „odvukao u žbun jednu časnu mladu Srpkinjicu, da je pomoću jakih mišića i čvrstih čeljusti obljubi”. Pijenje čaja i noćenje u njenoj kući su izostavljeni.
Po svim zvaničnim verzijama, zbog antiratne propagande prijavio ga je jedan trećepozivac, narednik iz Like. Nije rekao da li je Srbin ili Hrvat. Sa današnjim predrasudama mogli bismo da se zapitamo da li bi Srbin prijavio čovjeka koji se buni protiv mučenja Srba (premda je u austrijskoj vojsci, pogotovo među podoficirima, sigurno bilo Srba fanatično odanih ćesaru). U prvim Dedijerovim Prilozima opisana je dirljiva epizoda sa zatvorenim Njemcem, koji počinje da dijeli hranu sa Josipom kada sazna da su obojica radnici. Broz je lupajući na vrata zahtijevao da ga saslušaju, pa ga je komandant tvrđave pitao da li je govorio protiv rata i pozivao vojnike na pobunu. Onda je ona Srpkinja iz Majura rekla da je stari narednik Likota sve izmislio. U Autobiografskim kazivanjima sam Broz kaže da ga je spasla ta Srpkinja, ali je njegova priča nešto drugačija: „Ona se znala sa tim majorom i kaže mu da ja ništa nijesam govorio, nego sam samo pitao da li bih mogao prenoćiti”. Rekao je i da se prezivala Kopicl. Odmah poslije puštanja iz tvrđave, u januaru 1915. godine, Brozova jedinica kreće na istočni front, u Galiciju.
U Rusiji je ratovao svega nekoliko mjeseci – do aprila 1915. godine, kada je zarobljen. Još jednom Dedijer pomalo demistifikuje svog junaka u Novim prilozima, pomenuvši kako je za vješto hvatanje ruskih zarobljenika „jezika” Broz dobijao dvije krune po glavi. U prvoj verziji, Broz predvodi svoju posebnu malu jedinicu iza linija fronta, i pokazuje veliku humanost prema zarobljenicima (kada je odbio da pobiju osamdeset Rusa zatečenih na spavanju). Onda slijedi uzbudljiva verzija o zarobljavanju u aprilu 1915. godine. Dva Čerkeza napala su ga kopljima. Prvog je vješto odbijao koristeći se svojom mačevalačkom vještinom, ali mu je drugi Čerkez, „sa ogromnim crnim očima i jakim obrvama”, zabio koplje u plećku. Zanimljivo, u svojim TV memoarima Tito ne pominje ovu „čerkesku” priču. Ti memoari su, uopšte, često prepuni demistifikujućih, začuđujuće iskrenih detalja. Mora da je užas spopadao mnoge, od najrežimskijeg režisera, Veljka Bulajića, preko urednika i direktora zagrebačke televizije, sve do republičkih i saveznih centralnih komiteta, kada je ostareli Tito progovorio o svemu i svačemu. Ko je smio da mu kaže šta je dolično a šta nije?
U svakom slučaju, Brozu se nije pisalo dobro. Trinaest (ili jedanaest) mjeseci proveo je kao ranjenik i rekonvalescent u Svijažsku, gdje je zakačio i tifus i imao napade tifusarskog bunila. Jedan doktor iz Hrvatske držao ga je što je mogao duže, da ga ne bi vratili na front. Tu je, navodno, počeo da čita ruske klasike. Iz bolnice je upućen u Alatir, u Čuvaškoj republici, gdje je odbio da uđe u Dobrovoljački korpus i pridruži se srpskoj vojsci, a čak je i Alojzije Stepinac bio srpski dobrovoljac. Da li je to rani znak njegovog antisrpstva, ili, pak, samo želja da se pobjegne od rata? Pokušaćemo da to zaključimo iz njegovog daljeg djelovanja. Poslije su ga odveli u Ardatov, u Sibir. Tamo je u obližnjem mlinu radio kao mašinista (eto koristi od tehničkog obrazovanja). Zatim je, u jesen 1916. godine, prebačen na Ural, u mjesto Kungur, gdje je postao neka vrsta predradnika zarobljenicima koji su radili na željezničkoj pruzi. Zbog sukoba sa upravom, nekoliko dana je proveo u tamnici. Nakon februarske revolucije 1917. godine, pobjegao je u Petrograd, u želji da se zaposli u Putilovskim fabrikama, koje su bile simbol radničkog pokreta. Možda je taj detalj prigodno unio u svoju autobiografiju za Kominternu 1935. godine. Neki čovjek ga je tamo poslao kod svog sina, u jednoj verziji to je bio poljski inženjer Kac, u drugoj željezničar Darožin.
(NASTAVIĆE SE)