PIŠE: MILAN MIŠO BRAJOVIĆ
Prisjećajući se minulih vremena, poslije mnogo decenija, želim otrgnuti od zaborava sve što je vezano za Staru varoš, odnosno prošlost Podgorice.
Ovo su zapisi moje nostalgije. Pokušaću da mlađim sugrađanima pokažem gdje smo i kako živjeli sa našim gradom. Malo je ostalo savremenika Stare varoši, zato sam ostao uskraćen za dobar dio navoda. Pošao sam ovim prikazima od mudre izreke da onaj koji briše svoju prošlost, blijedi mu sadašnjost, a da ne govorimo kakva ga tek čeka budućnost. U zapisima su moja zapažanja, a mnoge događaje sam i sam doživio i preživio. Svaki prilog za mene je medaljon, jer u njima su sjećanja na našu prošlost koju ne smijemo zaboraviti.
Naša Stara varoš je bila centar mnogih zbivanja i važnih događaja, susretale su se mnoge civilizacije. Svoj trag ostavili su Iliri, Rimljani, Sloveni, Turci.
Svaki od zapisa – medaljona, oslikava jedan period naših života.
sindikat u borbi za prava radnika
Položaj radničke klase između dva svjetska rata u Podgorici bio je izuzetno težak. Nezaposlenost, skupoća i stalni napadi režima su iz dana u dan otežavali njihov položaj.
Tražili su rješenje u tješnjem povezivanju radnika raznih zanimanja. To su bile podružnice od po 30 do 35 radnika-ugostitelja, krojača, brijača, mesara, građevinara, obućara, opančara, a kao najbrojniji su bili monopolski radnici.
Sve do početka 1935. godine, bilo je više udruženja-podružnica, koje su se ujedinile u URS-ove sindikate (Udruženje radničkih sindikata).
Članovi Partije (KPJ) masovno ulaze u udružene sindikate. U to vrijeme je već bilo oko tri hiljade radnika u Podgorici. Ljudi režima, žandarmi i ostali njihovi doušnici uvijek su pratili komunističke akcije.
Tadašnji predsjednik Opštine Nešo Šćepanović (poznat u Podgorici kao sirotinjska majka), na zahtjev za pomoć radnicima, posebno nezaposlenima, iz opštinske kase odvajao je novčanu pomoć, posebno u vrijeme 1935, a tako i 1937. godine.
Komunistička partija te 1937. godine za organizovanje Skupštine, po zadatku Blaža Jovanovića, poslali su, kao nezamjerene od režima Nova Brajovića i Miliju Boškovića kod načelnika sreza Vojislava Pekića, da odobri održavanje ovoga skupa. Pekić je bio izričit pri odobrenju ,,Da ne bude što drugo”. Sve se dobro završilo.
Budo Tomović šalje knjige na selo
Na tom skupu – Skupštini, na predlog Buda Tomovića odlučeno je, pored ostalog, da se knjige iz biblioteke Sindikata pošalju u okolna sela radi obrazovanja seoskog stanovništva, posebno omladine.
Između ostalog, Sindikat osim štrajkova protiv torture ondašnjeg režim širi front međunarodne solidarnosti. U tom periodu djelovao je i pododbor za pomoć nezapolenim radnicima, a pomoć je bila u novcu i namirnicama.
Sindikat je u gradu posjedovao i svoje prostorije. U njima su se pored sastanaka održavali i prigodni kulturno-umjetnički programi, najviše u izvođenju društva ,,Abrašević”.
Iz izloženog da se zaključiti da je URS-ov Sindikat bio uveliko oslonac u ostvarivanju programa KPJ koja je tada bila zabranjena. Sve ovo navedeno je iz zapisa – iskaza Nova Milutinova Brajovića, koji je tada bio u najužem rukovodstvu URS Podgorice. Sa ponosom njegova porodica brižno čuva sva svedočenja koja je naslovio ,,Da se ne zaboravi”.
(Nastaviće se)
Stara Varoš svim je mila bila.
Sahat kula nju je začinila.
U njoj bjehu lijepi sokaci,
pjesmom igrom tu su nam sastanci.