Na kraju ulice Plavnice sve do Sahat-kule, koja je bila arterija Stare varoši, na tom potezu bila je željeznička stanica u kojoj je stanovao njen šef Mirko Abramović, gorostas od čovjeka. Nije se mogao zamisliti ni polazak ni dolazak voza bez njegovog prisustva.
Podgoričani, inače poznati po duhovitosti, smislili su ovakvu dosjetku za njega – debljeg šefa stanice, a užeg kolosijeka nema u Jugoslaviji.
Od stanice voz je išao južno od Sahat-kule pored depoa, gdje se isticao manji betonski silos za vodu koji je korišćen za punjenje lokomotiva. Voz je išao pored muslimanskog groblja, zatim Ćemovskim poljem, kroz sela Gornje i Donje Zete, sve do Plavnice.
Na tom potezu sjeverno od Stanice i Sahat-kule bio je zloglasni zatvor u toku Drugog svjetskog rata – kuća Rogošića, koje više nema, koja bi bila spomenik toga vremena. Ali, na to se trebalo misliti mnogo ranije. Istu sudbinu doživljava Jusovača. Ostao je jedino Spomenik partizanu borcu na Gorici. Tu su posmrtni ostaci 97 narodnih heroja Crne Gore, poginulih u NOR-u.
Oni su voljeli slobodu više od života
Pitam se kao i mnogi naši sugrađani, kome je smetao ovaj simbol na grbu grada Podgorice. Pretpostavljam da je to bila volja onih koji su na referendumu brisali ime Titograd.
Možda je i zatajila organizacija Saveza boraca NOR-a i antifašista Crne Gore. Mislim da je mjesto Nove varoši, nekada zvano Livade i Mirkova varoš, a koja je bila do temelja porušena, mogao ostati Titograd, jer je izgrađen od temelja novi grad. Na taj način imali bismo Titograd, a Staru varoš Podgoricom, kao dva grada u jednoj cjelini.
Na njih ne treba
zaboraviti
Prvo ističem Ahmet Bega Abdovića, koji je ispred Turaka vodio razgovore sa Petrom Prvim Petrovićem u ime Crne Gore, čije su se riječi obostrano uvažavale.
Iz Stare varoši je poznat sorbonski đak, profesor, dr Andrija Lainović, poznati istoričar i istraživač. Posebno je značajan njegov doprinos na upoznavanju prošlosti Podgorice.
Tu je publicista i revolucionar Božo Ljumović. Zatim Savo Radulović, 1913. godine bio je izabran za poslanika Skupštine Kraljevine Crne Gore. Tu je i Risto Stijović, poznati vajar svjetskog glasa. Risto je u to vrijeme uradio brojne spomenike. Izlagao je u mnogim galerijama, uglavnom samostalno. Iz Stare varoši brojne su porodice čiji je standard bio natprosječan u odnosu na mnoge druge porodice iz Podgorice.
Iz tih porodica iznikao je veliki broj visokoškolaca, mnogi su stekli zvanja ljekara, profesora, ekonomista, inženjera.
Bilježim neka od tih imena: Nada (Bisa) Šćepana Stijović, Nada Pera Stijović, Krsto i Vaso, Blaženka Stijović – Mandić, Ksenija Ljumović i Veselin (Bato), Vlatko, Boško, Lidija i Darko Gilić, Dušan i Dejan Radulović, Cvetko i Risto Lainović, Ana i Ljiljana Šestić, Vuk Radević, Rade, Borislav, Slavko i Sreten Markuš, Branko, Đorđije i Pavle Radusinović, Gojko R. Đurišić, Filip Vukčević, Munevera Turković-Vučeković, Vjera B. Pejović, Đokica Vukašinović, Veljko i Dušan Ičević, Momo i Pero Vukašević, Savo i Slavko Popović, Husein Ceno i Džavid Tuzović, Đina i Slavka Čelebić, Šerif Alivodić, Dušan Laličić, Alija Šarkić, Hamzo Galić, Vlado Đurišić, Halil Burazerović, Osman Šabanović, Predrag Golubović i Slavko Keković.
(Nastaviće se)
PIŠE: MILAN MIŠO BRAJOVIĆ