PI­ŠE: MI­LAN MI­ŠO BRA­JO­VIĆ


Od naše Stare varoši danas su donekle sačuvani objekti zapadno od Sahat kule, kuće oko džamije: Starodoganjska i Osmanagića, kao i dio kvarta Tećije, Tablja Bešlića i Roga Ćerića. Sjeveroistočni dio oko sadašnje Željezničke i Autobuske stanice, djelimično je sačuvan, uključujući i zatvor Jusovaču – koji je nažalost u ruševinama.
Najnoviji primjer brisanja kuća u Prvoj kiš-mahali, gdje je sagrađena ,,Lepa Kata”, podignuta na mjestu kuća: Milića Milonjića, Milutina Brajovića, Voja i Mirka Đukanovića, Sima Terzića, Nika Vukaševića, Ljuba Milačića, Miloša Rajkovića, Ahmeta Mandića, Voja Lakića i drugih.
Iznad ovih kuća gdje su soliteri i niz objekata iznad Tržnice, bila je imovina Vuka Vukašinovića, Anta, Lepe i Ljube Mrčarice, a istočno od njih nalazila se imovina Radisava Radevića i Milića Milonjića.
Većina nas, savremenika, pita se šta se uradi od nama uvijek drage Stare Varoši, poznatih ulica i sokaka. Najočitiji primjer urban-nasilja je nad divnim zdanjem turskog kupatila – amama. Treba istaći da ukoliko ne bude valjane foto dokumentacije sačuvane, ostaćemo uskraćeni za poznavanje prošlosti našeg grada. Moglo bi da važi pravilo – na čemu gradimo sadašnjost bez očuvane prošlosti?
Želim da barem u ovim redovima sačuvam od zaborava što se više može onoga što živi u mojim i sjećanjima mojih savremenika. Na žalost, mnogo toga je nestalo, nešto našom, nešto i nebrigom urbanista, bolje reći rušitelja svega starog. Nestankom vlasnika tih zaostavština mnogi su objekti izgubljeni za sva vremena.
Nova zdanja i nove ulice skoro potpuno su izbrisale konture Stare varoši, uz odobrenje vlasnicima tih kuća, da se stvore unutar objekta uslovi stanovanja.
Podsjetimo, pošto je Podgorica oslobođena od Turaka početkom 1879. godine to je većina kuća u Staroj Varoši ostala onakvim kakve ih je ostavio njihov živalj prilikom iseljavanja za Albaniju i Tursku. Od sugrađana se moglo čuti nekada, pa i danas, gdje je čija turska ili muslimanska porodica živjela.
Treba reći i da su ti opštinski organi bili ,,kratkovidi” jer se nijesu poveli primjerom drugih gradova u našoj bivšoj Jugoslaviji, gdje su u mnogim gradovima sačuvane starine, kao u Sarajevu, Mostaru, Skoplju...
Sahat kula
Stara varoš u Podgorici bila je prepoznatljiva i po Sahat-kuli, tako da je o njoj ispjevano bezbroj pjesama. Od jednog našeg sugrađanina saznao sam za ovu pjesmu:
Ova Sahat kula visoka,
njena zvona sa sata ječe,
dan i noć, ne da vrijeme označe,
već da s visine kažu -
kako je vrijeme čovjekov
život, koji brzo teče.
Đuša vodarica
U Staroj varoši u ulici Viganj, ispred svoje kapije sjedi jedan podgorički gazda, neuobičajeno rano ujutro, zamišljen, pognute glave, u velikim mislima, da li zbog porodičnih ili poslovnih razloga. Važio je kao poznati gazda u Podgorici, čestit i ugledan sugrađanin.
Remeteći mu taj mir, nečujno nailazi Đuša vodarica, sa kantom na glavi, a u rukama po jedan suć, žureći kako bi stigla kao i obično što svakodnevno radi, da svaku porodicu posluži.
Prolazeći pored gazde glasno mu nazove:
- Dobro jutro, dobri gazda!
Gazda podiže glavu i duhovito otpozdravi. Ne zaustavljajući se, vodarica Đuša ponovi mu te njegove „duhovite” riječi.
Ovaj njihov razgovor naši sugrađani, a posebno njegove komšije, prepričavale su dugo vremena...
(Nastaviće se)