Piše: DRAGAN RADEVIĆ
Đurišić se iznenada radiogramom javio Komandi Crne Gore 9. juna 1944. godine.
„Priprema se za akciju 5.000 četnika i dva puka dobrovoljaca. U Sandžaku tri puka Njemaca. Pripreme se vrše užurbano. Za radio-stanice da znaš samo ti Blažo (Gojnić, komandant Lovćenskog korpusa) i Kujović – ponavljam ti i Kujović. Budite oprezni jer uloga Gestapoa u našim redovima je očigledna. Isto saopštite i Marku Radunoviću i Ružiću. Stanice sakrijte jer ih Gestapo traži, jer ih je jedan čovjek u razgovoru otkrio“.
Svakako da se potpukovnik Blažo Gojnić nije mogao čudom načuditi čitajući ovakve Đurišićeve depeše. Đurišić se nalazio među Njemcima planirajući sa njima akcije; zabranjivao svaku vezu sa đeneralom Mihailovićem i Vrhovnom komandom... Dr Radiša Vorkapić, obavještajac iz Beograda, 16. juna 1944. obavještava Vrhovnu komandu:
„Pavle Đurišić je u Beogradu dobio odobrenje da obrazuje tri puka crnogorskih dobrovoljaca. Za isti će dobiti oružje od Njemaca”.
Interesantno da već počev od 18. juna 1944. u Đurišićevim depešama Komandi Jugoslovenske vojske u Crnoj Gori, nema više optimizma:
„Br.11 (Njemci) se komešaju. Situacija njihova i držanje nejasno. Ishrana već tri dana neuredna. Transport oružja i materijala se ne vrši zbog nedostatka kolone...“
Sjutradan Đurišić šalje još sumornije vijesti:
„Situacija je dosta teška. Pritisak na Pljevlja dosta jak... 17. i 27. divizija su zauzele Čajniče i Čelebići njihovi prednji djelovi su na Drini... Obavijestio sam o ovome br. 2 (Njemce) i odmah su njihove trupe u Rogatici izmještene”.
Stanje u Crnoj Gori i Starom Rasu bilo je veoma teško za Jugoslovensku kraljevsku vojsku rastrzanu unutrašnjim razmiricama, spletkama i pretrčavanjima. Đeneral Mihailović je poslije obračuna sa partizanima planirao napad na okupacionu njemačku vojsku, očekujući skori kraj rata.
Da bi kako-tako oslabio Đurišića, Mihailović odlučuje da pokuša sa provjerenim i odanim majorom Vojislavom Lukačevićem, koji se tih dana vratio iz specijalnih misija iz Kaira i Londona. Tako je naredio formiranje 2. grupe jurišnih korpusa Crne Gore i Staroga Rasa, za čijeg komandanta imenuje majora Lukačevića, čiji je zadatak bio da odvoji što više boraca od Đurišića, Njemaca i Ljotića.
Saznavši za Lukačevićevu misiju, Đurišić pokušava na sve načine da je spriječi.
Obavještenja u vezi Lukačevićeve misije kapetan Dušan Arsović šalje redovno Pavlu Đurišiću koji se tada nalazio u Podgorici. Tako mu o situaciji u dolini Lima 24. juna javlja:
„U jedinicama je nastalo buškanje pojedinaca, kao Baja Babovića, Branka Đuraškovića i Toma Kastratovića. Branka i Toma sam zatvorio. Sve je spremno i čeka na nas i našu akciju“.
Ni na jednu od Arsovićevih depeša Đurišić nije odgovorio.
Đeneral Mihailović preko kurira 30. juna 1944. šalje pismo u Đurišićev štab, koje Arsović prosleđuje Pavlu, u kojem piše:
„Dragi Pavle, nadam se da je već tamo stigao Lukačević. Dao sam mu detaljna uputstva šta i kako treba raditi. Glavno je i od opšteg interesa da se komunisti očiste iz Crne Gore i Sandžaka... To je veoma važno jer će sada sve da se veže sa Srbijom i tek tada ćemo moći računati da smo dobili bitku sa komunistima...“
Đurišićevih depeša povodom ovoga nema u arhivama, iako se zna da je pokušao da uvjeri đenerala Mihailovića kako je on sposoban da se sam obračuna sa komunistima u Crnoj Gori.
„Gdje je Pavle, šta, kada i kuda preduzima iz Podgorice prema Sandžaku. Neka se hitno javi”. pisao je major Vojo Lukačević 8. jula potpukovniku Ostojiću.
(SJUTRA: NOJBAHER ZA UJEDINjENjE CRNE GORE I SRBIJE)
Porudžbenica: Knjigu „Bratoubilački rat“ (Crna Gora 1941–1945) možete naručiti
putem telefona 069 429–529