Piše: Dragiša DOŽIĆ
Crna Gora treba da sarađuje i sa svrstanim i sa nesvrstanim-neutralnim državama, i sa Istokom i sa Zapadom i zbog toga je vojna neutralnost za nas najbolje rješenje. Novi strateški koncept NATO-a, prema ocjeni objektivnih vojnih analitičara, nije preporuka za članstvo Crnoj Gori. Taj koncept pokazuje da male zemlje, poput naše države, mogu u NATO da budu isključivo u funkciji realizacije planova imperijalnih kapitalističkih zemalja i da služe kao podrška njihovim vojnim intervencijama, prvenstveno, učešćem živom silom, u njihovim vojnim misijama. Propaganda da je preduslov članstva u EU, prvenstveno učlanjenje u NATO, radi stvaranja uslova u osiguravanju stranih investicija, plasirana je priča radi građana, koji ne podržavaju članstvo u Alijansu. Crna Gora mora da zna da, učlanjenjem u NATO, svoje bezbjednosne interese treba prvo da podredi interesima najmoćnijih članica, naročito SAD. To konkretno znači da će Crna Gora kao članica NATO-a biti obavezna da se pridruži SAD u njenim vojnim avanturama, koje nemaju veze sa crnogorskim interesima i bezbjednošću. Uglavnom, u NATO-u interes nije obostran, već je na strani Alijanse, koja nastavlja politiku osvajanja interesnih svera na prostoru bivše Jugoslavije. Rivalstvo sa Rusijom, vjekovnom zaštitnicom naših interesa i pravoslavlja, stalna je opsesija NATO saveza, kako bi kontrolu Balkanskog poluostrva ojačala otvaranjem novog vojnog poligona sa raketnim rampama na crnogorskom prostoru. Ulazak u NATO je složen proces, velikih i riskantnih obaveza, zato je neophodno i jedino moguće plebiscitarno izjašnjavanje u sagledavanju i odlučivanju kuda dalje treba da ide Crna Gora u ovim nepredvidivim vremenima.
Treba izvući pouke od drugih zemalja, članica EU, ali ne i NATO alijanse. Da je korisno i moguće voditi politiku neutralnosti, pokazuju nam primjeri Švedske, Finske, Austrije, Švajcarske, Kipra, Malte i Irske, zemlja sa visokim standardom i razvijenim demokratskim formama života. Sve one su, osim Švajcarske, koja nosi barjak neutralnosti i visokog životnog standard u višedecenijskom periodu, ugledne članice EU. Primjeri tih država potvrđuju praksu da je moguće uspješno definisati sopstvene ciljeve i interese i ostvariti intenzivnu saradnju sa drugim državama, kroz članstvo u EU i Partnerstvo za mir, bez pristupanja Alijansi. Izjava tadašnjeg ministra odbrane Austrije Norberta Daraboša, novinaru „Politike” (M. Lazanski), data, sada već daleke, 2011. godine, pragmatičan je primjer kako se usklađuju zadovoljavajući odnosi sa susjedima, članicama EU i Alijanse, na političkom, ekonomskom i vojnom polju, a sve sa pozicija neutralnosti. Evo šta je tom prilikom rekao ministar Daraboš: „Mi ostajemo neutralni. Austrija ovih dana uživa u svom neutralnom statusu. Članica smo EU, ali ne i članica NATO-a i ne moramo da se svađamo oko toga koliko će aviona da bombarduje Libiju i kako naoružati pobunjenike, što je sada predmet oštrih rasprava unutar NATO-a. O promjeni neutralne pozicije Austrije niko od ozbiljnih austrijskih političara na želi ni da raspravlja. „Na pitanje da li je neutralnost još uvijek dovoljna da sačuva nacionalni interes, ministar je odgovorio: „Neutralnost nam odgovara. Možemo da imamo fleksibilnu poziciju i da kao takvi učestvujemo u raznim organizacijama”.
U moguće nepogodnosti učlanjenja u NATO su i, eventualni, nesporazumi na unutrašnjem planu, izazvani emotivnim reakcijama na agresiju tog saveza 1999. godine, kada je bombardovana Savezna Republika Jugoslavija, kojom prilikom su učinjene ogromne ljudske žrtve i velika materijalna šteta.
Eventualno pogoršavanje odnosa sa Rusijom je pitanje, koje treba imati u vidu iz više razloga, kao i prijetnje Al Kaide i islamskih ekstremista, koje Amerika i članice NATO-a imaju stalno za leđima, a njihovim saveznicima upućuju svakodnevno prijetnje. Najnoviji događaji, kada je riječ o navedenim pitanjima, još su više eskalirali, pa neka građani Crne Gore, na demokratski način, odluče da li su za to da žive u miru ili u strahu i to radi tuđeg interesa.
(Kraj)