Piše: DRAGAN RADEVIĆ
Potpukovnik Pavle Đurišić 25. oktobra 1944. javlja pukovniku Zahariju Ostojiću:
„Vodim neprekidnu borbu već šest mjeseci. Više izdržati ne mogu. Moram se povući sa glavninom snaga u Sandžak ili istočnu Bosnu. Sa 20.000 boraca držao bih cijelu Crnu Goru i pojas do Igala. Žalosno je da se ne izvrši zahtjev saveznika i da se ne iskrcaju na našem primorju Englezi. Uhvatili bi mi vezu sa njima u Albaniji, prije nego da lutamo po Bosni...”
Đurišić ponovo piše Ostojiću:
„Njemci odlaze iz Albanije i Crne Gore, nude mi obalska utvrđenja sa artiljerijom, ali ih ja ne mogu održati”...
Za sve vrijeme Đurišić je izbjegavao svaku vezu sa Vrhovnim štabom i đeneralom Mihailovićem. Činjenica je, danas se kristalno jasno vidi iz dokumenata, da Vrhovna komanda Jugoslovenske vojske u otadžbini nije slala nikakve depeše Đurišiću da će se Englezi iskrcati na obalama Jadrana. Naprotiv, demantovala je takve glasine koje su se širile. Đeneral Mihailović je u dopisu svim komandantima Jugoslovenske vojske u otadžbini osudio potpukovnika Pavla Novakovića i majora Vojislava Lukačevića za širenje lažnih vijesti o engleskom iskrcavanju na Jadran i to nazvao – zlokobnom avanturom.
„Donio sam odluku da se povučem ka Sandžaku. Imam oko 7.000 boraca i mnogo izbjeglica. Njemci odustali od pravca za Nikšić i imaju pravac Kolašin–Pljevlja i dalje”, javljao je Pavle Đurišić 27. novembra pukovniku Zahariju Ostojiću.
Zatim ga 5. decembra 1944. obavještava da je u pokretu za Sandžak:
„Prethodnice izbile na Vjeternik u toku jučerašnjeg dana. Crveni pokušavaju da mi spriječe prolaz, ali sam ih do sada onemogućio i nanio im gubitke...”
Đurišić je, vidi se iz telegrama, manevrisao i svoju sudbinu zapečatio vezajući se za Njemce. Tako u planu za marš u pravcu Njemačke od 16. novembra 1944. godine, grupa armija „E”, pored njemačkih divizija i pozadinskih jedinica, imala je i stavku „Crnogorci – 10.000”. U direktivi njemačke komande Grupe armija „E” izdatoj 28. novembra stoji:
„Neprijatelj je saznao namjere 21. armijskog korpusa za proboj preko Mateševa za Prijepolje–Pljevlja. Neprijatelj ispred Bioča još slab i za sada nije u stanju da preko aerodroma Berane dovede jače snage i osujeti naše namjere za proboj...”
Neposredno pred povlačenje, Ljotićev izaslanik Parežanin se u dogovoru sa Đurišićem poslužio lažnim plakatima koji su lijepljeni svuda po Podgorici, kao navodna Mihailovićeva naredba:
„... Četnici Crne Gore da se odmah spreme i što prije pođu u sastav ostalih četničkih snaga Srbije pod Mihailovićevom komandom...”
Širene su i smišljene laži da se u Sandžaku skupilo nekoliko stotina hiljada boraca Jugoslovenske kraljevske vojske iz Srbije i Bosne... Crnogorske jedinice, po tim pričama, trebale su navodno da marširaju do Goražda, odakle bi u 40 vagona, po grupama, bile prebačene u Sloveniju, gdje će sa njima otići i Vrhovni štab sa komandantom đeneralom Mihailovićem.
Stevan Vučetić, savremenik ovih događaja, piše da je 27. novembra 1944. godine kao dnevna zapovijest vojsci čitana navodna depeša Vrhovne komande:
„Komandantu Crne Gore, Staroga Rasa i Boke kotorske, vojvodi Pavlu Đurišiću.
Položaj.
Sve snage što prije povucite u Sandžak. Čeka vas 120.000 bratske vojske iz Srbije. Uhvatili smo vezu sa engleskim motorizovanim kolonama kod Kalinovika. Susret je bio srdačan. Crvenih nema. S vjerom u Boga, za Kralja i Otadžbinu”.
„Vojska je, svjedoči Vučetić, euforično povjerovala u vjerodostojnost ove depeše kličući od radosti. Međutim, trezveni ljudi, tvrdi Vučetić, nijesu poklanjali nikakvu pažnju navodnoj depeši, pošto se tada jedna manja engleska jedinica, koja se iskrcala kod Dubrovnika, priključila partizanima i napala jedinice Jugoslovenske vojske u otadžbini...”
(Nastaviće se)
(SJUTRA: KO JE I KAKO VOJSKU OBMANUO)
Porudžbenica: Knjigu „Bratoubilački rat“
(Crna Gora 1941–1945) možete naručiti putem telefona 069 429–529