Iako je već u četrdesetoj godini života završio vojničku karijere, Miloš Mido Milikić nije završio i letačku karijeru, već je još punih dvadeset godina bio aktivan u civilnom vazduhoplovstvu. Pored ostalog, bio je šef pilota u Nacionalnoj pilotskoj školi u Alžiru i kapetan na putničkom avionu „daglas 3“ u Jemenu.
Ostao je upamćen kao neustrašivi nebeski vuk, koji može i smije što drugi niti mogu niti smiju. Za njega nijesu postojali ni loši avioni ni nemogući vremenski uslovi da ne može bezbjedno sletjeti ili se vinuti u nebo.
–Posebno pamtim jedan slučaj iz Jemena kada sam letio na nekoj krntiji aviona „DC 3“ za kompaniju „Jemenerlajns“. Desilo se to u trenutku kad je tamo izbila pobuna i započeo državni udar. Prvo mi u vazduhu otkaže jedan motor i ja sa onim drugim uspijem da se bezbjedno prizemljim na aerodrom u Taizu. Tu mi kažu da moram odletjeti u Aden da preuzmem jedan rizični tovar i prebacim ga do Sane, da to od mene traže predsjednik republike i komandant vojske, odnosno načelnik generalštaba, te da od tog tovara zavisi sudbina Republike Jemen.
Osposobim ja nekako motor koji mi je otkazao – skinem sa neke olupine aviona koja je stajala tu na aerodromu i sam zamijenim jedno crijevo koje je puklo. Bune se neki, ali ja ne zarezujem nikoga. Odletim bezbjedno u Aden i tamo mi utovare deset sanduka eksploziva i deset sanduka zlata! Tek što sam uzletio, javljaju mi da ne mogu da sletim u Sanu jer su aerodrom već zaposjeli pobunjenici. Nadletim ja aerodrom i vidim da dolje zaista gore neki avioni. Pitam kontrolu da li u blizini ima neka poljana na koju bih mogao bezbjedno da se prizemljim. Odgovor negativan. Onda mi kažu da na obližnjoj planini, mislim da se zove Džabal Sabar, ima neka pravina na putu od nekih 600 metara na koju bih, po njihovoj procjeni, možda mogu da sletim – da je tamo vojska i obezbjeđenje koje će mi pomoći i prihvatiti tovar.
Nadletim rečeno mjesto, vidim tu pravinu na putu i vojnike koji mašu i daju znakove, ali to usko i za kamion a kamoli za avion. S jedne strane, na možda tridesetak metara od puta, litica, a sa druge provalija. Nema mi izbora, krenem na rizik, smanjim brzinu do kritične granice, na tren pred slijetanje ugasim oba motora i samo što sam dotakao tlo počnem da kočim. Zaustavio sam se na pedesetak metara iznad provalije i ispred stijene u koju bih udario, a zna se šta bi poslije bilo kad bi se aktivirao toliki eksploziv.
Da sve bude dramatičnije, dok sam se spremao za rizičnu i sasvim neizvjesnu operaciju slijetanja, pobunjenici sa okolnih visova su pripucali na nas i kopilot mi javlja da smo pogođeni sa dva metka. Brzo sam ga poslao da nekim krpama i šrafcigerima začepi rupe od metaka i tako smo se prizemljili.
U tom avionu, među nekoliko prestravljenih putnika, odnekud se našao i austrijski pisac, novinar, foto-reporter i publicista Fric Site, koji je, uz odobrenje kapetana, sve vrijeme sjedeo u pilotskoj kabini i pratio dramu. On će kasnije, 1973. godine, objaviti knjigu „Žarište u Jemenu“, u kojoj je detaljno i sa divljenjem opisao jugoslovesnkog pilota, kapetana Miloša Mida Milikića, kojeg je nazvao „gospodarom jemenskog neba“.Kraj
Biografija za divljenje
Mido Milikić je letio na više od 40 tipova aviona, bio instruktor na nadzvučnom „migu 21“ i iškolovao nebrojene generacije „gospodara neba“ . U karijeri je uzletao više od 26.600 puta, u vazduhu proveo više od 10.000 časova, čak sedam puta doživio da mu otkaže motor na avionu, a dva puta i da se zapali, ali je uvek uspijevao da se bezbjedno prizemlji i da spasi i avion i posadu, odnosno putnike.
Piše: Budo Simonović