U donjem nivou manastira Gornji Ostrog i prije dolaska mitropolita Vasilija postojala je crkva Vavedenja Presvete Bogorodice, koju je 1605. godine podigao jeromonah Isaija od Onogošta, zajedno sa drugim isposnicima. Crkva Časnog Krsta, koja se nalazi u gornjem nivou manastira, sagrađena je 1665. godine, trudom i blagoslovom vladike Vasilija, monaštva i vjernoga naroda. Tom prilikom je i crkva Vavedenja Presvete Bogorodice obnovljena. I jedna i druga crkva živopisane su 1667. godine, takođe po njegovom blagoslovu. Kao glavni živopisac pominje se majstor Radul, koji je svoje umijeće freskopisanje obavljao tako što se prilagođavao prirodnom stanju stijena. O tome postoji svjedočanstvo (natpis) u Gornjem manastiru Ostrog: „Izvolenijem Oca i pospješenijem Sina i svršenijem Svetago Duha, sazda se sija svetaja i sveštenaja crkov, va ime Čestnago i Životvoreščago Krsta, v ljeto 7173 (1665), a popisa se v ljeto 7175 (1667) s blagoslovijem vseosveštenago mitropolita zahlmskago kir Vasilija trudom i podvigom i platoju jeromonaha igumana Isaije, vanuk prvago svetago i prepodobnago oca našega Isaija, ot Onogošta, ot sela Popa, Bog da ih prosti, iže i počeše i savršiše”.
Vladika Vasilije je u Ostrogu već bio oko sebe okupio veći broj monaha i podvižnika sa kojima je, uz pomoć vjernoga naroda, sagradio crkvu Časnog krsta u Ostroškoj stijeni, i obnovio crkvu Vavedenja Presvete Bogorodice, koju su, kao što je navedeno, sagradili ostroški podvižnici na čelu sa igumanom Isaijom prvih godina 17. vijeka. Dakle, ovim se ideja mitropolita Vasilija da sagradi manastir ostvarila. Za igumana manastira postavio je Isaija, unuka jeromonaha Isaija. I sam mitropolit je učestvoveo u navedenim graditeljskim poduhvatima. Radio je i teške fizičke poslove, noseći kamenje za gradnju i sl. Ovi poslovi i neprestana briga za život svoje eparhije nije umanjilo njegov monaški, podvižnički život, ispunjen molitvenim bdenjem i isposništvom. O tome arhimandrit dr Justin Popović piše: „Hranjaše se samo voćem i povrćem i svršavaše metaniju i ostale podvige monaškog života. Telom bejaše suv, a licem žut kao vosak, i sav beše hram Presvetog Duha. Ipak svetitelj nije samo boravio u isposnici. Sa svojih duhovnih ostroških visina silazio je u narod i delio sa njim mnogovrsna stradanja njegova, kao pravi pastir njihov. K njemu stadoše dolaziti ljudi sa svih strana, i to u velikim masama i tražiti njegovu pomoć i duhovnu i telesnu utehu. Još za života narod ga smatraše svetim i zato mu sa svih strana priticahu. Mnogi tada osetiše čudesnu moć njegove molitve i proslaviše za to Boga. Proganjana i zlopaćena hercegovačka raja sklanjaše se ispred turskih zuluma k svetitelju, u Ostrog, i mnogi starci, žene i deca duže vreme kod svog vladike. A blaženi duhovni otac njihov i pred Bogom molitvenik, brinjaše o njima i hranjaše ih blagodareći i pomoći okolnih sela. Iz ostroške isposnice on održavaše redovne veze sa srpskim partijarsima u Peći i sa njima se dopisivaše, a kad mogaše i posećivaše ih”.
O poslednjim godinama ovozemaljskog života vladike Vasilija, koga su i tada zvali Svetim, i njegovom upokojenju Justin Popović pored ostalog piše: „Mnoga predskazanija Svetiteljeva obistiniše se za vreme njegovog života, a takođe se i mnoga čuda molitvama njegovim dogodiše. Neumoran u podvizima molitve, posta, fizičkog truda i rada, kao i mnogobrojnih briga za zemaljska i nebeska dobra svoje pastve, Svetitelj Ostroški dostiže polako i do kraja svog ovozemaljskog života. Upokoji se mirno bez bolova i patnje, lako predavši dušu svoju u ruke Gospoda Svog, 29. aprila 1671. godine u svojoj keliji iznad ostroške isposnice. Iz stene pored koje se upokojio, docnije je izrasla jedna vinova loza, iako u steni nema ni malo zemlje. U času Svetiteljevog blaženog predstavljanja kelija njegova zablista neobičnom i nadzemaljskom svetlošću. Telo Sv. Vasilija Ostroškog monasi sahraniše u grob ispod crkve Svetog Vavedenja Majke Božje. Odmah po Svečevom predstavljanju narod poče dolaziti na njegov grob i moliti mu se, kao što mu dolazaše i za vreme njegovog zemnog života. A na grobu se počeše dešavati mnogobrojna čuda, koja ni do danas u Ostrogu ne prestaju...”
Mnogobrojna isceljenja i čudesa koja je Sv. Vasilije podario onima koji su sa Vjerom pristupali njegovim svetim i čudotvornim moštima, učinilo je da je manastir Ostrog postao jedan od najposjećenijih u Srpskoj pravoslavnoj crkvi i šire.
(Nastaviće se)
PIŠE: MILjAN STANIŠIĆ