Priredio: dr Vukić Ilinčić
Boraveći u Alžiru više od dva mjeseca 1965. godine, kao vođa delegacije Omladine Jugoslavije, profesor Lakić je, impresioniran onim što je vidio u toj nepoznatoj i zagonetnoj zemlji, svoje utiske pretočio u putopis, vrijedan sa istorijske, etnološke, ali i sa umjetničke strane: „Alžir je velika zemlja: bar sedam puta veća od Jugoslavije i sa samo deset-jedanaest miliona stanovnika. Ali to je zemlja puna kontrasta koji u prvi mah impresioniraju stranca, da bi ga potom rastužili do suza. Grad Alžir je izrazit predstavnik takvog Alžira: veoma razvijene zemlje u primorskom dijelu sa modernim autostradama, najsavremenije obrađenim društvenim imanjima i tamo dublje prema srcu Afrike, zemlje velikog siromaštva.
Možda je to prividna varka o impresivno lijepom gradu. Ne znam. Možda ga u tako lijepo ruho oblači upoređenje sa Kazbom – muslimanskom četvrti grada sa starom arapskom arhitekturom, sa sićušnim kao mrav nabijenim kućicama, sa još manjim pendžerima, polumračnim sobama, sa ulicama gdje je i usred sunčanog dana sijalica izvor svjetlosti. Takav je grad Alžir – pun kontrasta.
U ovom gradu tako reći nema staraca. Prava je rijetkost sresti ih na ulici. Uglavnom su to mladići ili ljudi srednjih godina.
– Mi smo po godinama starosti najmlađi narod – s ponosom kažu. Ali i sa tugom. Jer, mladi nijesu uspjeli da ostaraju. Bio je rat. Dugi rat.
Nema ni žena na ulici, u gradu. Upadljivo je to. Zašto ih nema, gdje su? Objašnjenje stvara još veću zabunu: žena ima dva miliona više od muškaraca. Isto toliko je bila cijena slobode koju je Alžir morao da plati u ratu. To je, možda, odgovor na pitanje otkud toliko više žena, mada su i one ginule u ratu... Pa ipak, grad je dosta živ, makar preko dana. Kolporteri svuda, viču, prodaju novine. Ima ih dosta, najraznovrsnijih. Ali – i to stranca može da prevari. Jer tiraž novina je mali. Čak i oni najglavniji dnevnici nemaju veći tiraž od 20 do 30 hiljada primjeraka. Zašto? Odgovor je – bolno uvjerljiv: 95 odsto alžirskog stanovništva je nepismeno. Od malog broja pismenih neznatno njih znaju čitati i pisati arapski – samo dvije-tri hiljade! Okupator nije dozvoljavao u školama nastavu arapskog jezika...
Istorija je zabilježila da su u sedmom vijeku Arapi naselili teritoriju današnjeg Alžira, da su u njegovom planinskom dijelu, današnjoj Velikoj Kabiliji, ostali stari Berberi – narod kome nijesu bila nepoznata dostignuća rimske kulture. Vjekovi su prolazili i Berberi su se asimilirali. Prihvatili su arapski jezik i običaje. Danas su oni Arapi, kao i ostali Alžirci.
Pa, ipak, njihov jezik se razlikuje od onog arapskog kojim se govori u ostalom dijelu Alžira. To je kabilski dijalekt arapskog jezika, ili čak kabilski jezik. A oni su Kabilci. Još prije sedam-osam godina jedan alžirski student u Beogradu, kada je čuo da sam Crnogorac, reče mi: „Sačekaj malo, sad ću ti dovesti jednog zemljaka.” Začudio sam se, jer moj „zemljak” je govorio francuski.
„To su naši alžirski Crnogorci. Zar ne nalaziš sličnosti. Ako jednog dana budeš došao u Alžir, pođi do Kabilije i uvjerićeš se – Crnogorci i Kabilci dosta su slični.”
Sjetio sam se ovih riječi. Zaista, Kabilija ima dosta sličnosti sa Crnom Gorom. Svuda planine, Đurđura sa visokim vrhovima, duboki kanjoni rijeka i potočića, siromašna sela, prekrasni pejzaži. Ni ovdje, u Kalibiji, ne bi bilo teško postati veliki slikar, kako je to jedan od njih rekao vidjevši crnogorski pejzaž kamena, sunca i mora. I Kabilcima je to bogatstvo. Ali ne jedino.
I ti hrabri ljudi morali su poći visoko u planine – da bi bili slobodni. Bogatu zemlju su napuštali i na golom kamenu drugovali sa siromaštvom dugo, dugo godina. Pomorandže, smokve i masline su bili artikli prehrane. Ali – ni toga nije bilo dosta. Bilo je slučajeva da je jedno stablo masline – vlasništvo čak i tri porodice. I pečalba je postala njihov saputnik. Francuska je bila „zlatna” zemlja, kao nekada Amerika Crnogorcima”, završava ovo poređenje profesor Lakić, dajući još jednu odliku Alžiraca: „Alžir je zemlja puna velikih kontrasta. Ali – kontrasta u jednom nema: u ljubavi prema tom sada siromašnom i sjutra džinovski bogatom, slobodnom, alžirskom Alžiru. Ta ljubav je ista, velika i kod onog u Sahari i kod ovog na moru – slobodnog alžirskog čovjeka.”
(Nastaviće se)