Priredio:Veselin Lazarević
Nesporna je činjenica da su u srednjem vijeku, pa i kasnije sve do 19. vijeka nastajala i nova prezimena. Najčešće su se dobijala po ocu, ponekad i po majci, koja je ostala udovica i uspjela da podigne svoju djecu, ili po nekom drugom uglednom, ali bliskom srodniku. Na takav zaključak upućuju i turski izvori (defteri) o popisu stanovništva u kojima se navodilo samo ime domaćina i njegovog oca. Tako su, tokom vremena, nastala istovjetna prezimena koja nisu imala nikakve srodničke veze. Uzmimo na primjer brojna prezimena u Srbiji i Crnoj Gori, kao što su Jovanovići, Petrovići, Popovići, Bulatovići (...). Ima dosta slučajeva da bratstvenici dvaju istih prezimena imaju istu krsnu slavu, ali nemaju nikakve srodničke veze.
Slično se događalo i sa prezimenom Jovovića. Njih ima u Bjelopavlićima, u okolini Bara, Timaru, blizu Boana, u Gajtanu, Zajači, u Bosni, i vjerovatno, još nekim mjestima. Pouzdano se zna da su neki Jovovići iz Pive iselili u okolini Konjica, u Podromaniji, u Zajači (Zapadna Srbija). Jedni su zadržali svoje prvobitno prezime, dok su ga neki promijenili. Sve promjene su, nesumnjivo, dio jednog dugotrajnog istorijskog procesa.
Usled nedostatka istorijskih izvora, u narodu žive još neka neutemeljena shvatanja da su svi Jovovići od istog pretka, te da pripadaju istom stablu. Jedno od tih, koje još tu i tamo egzistira u Pivi, jeste da su Jovovići iz Pive bliski srodnicima sa Jovanovićima iz Markovine. Ovo vjerovanje se ne zasniva na realnim osnovama. U prilog ovoj konstataciji navodimo tvrdnje Obrada Višnjića, koji u knjizi „Golija i Golijani” kaže da se jedan od sinova Jova, rodonačelnika Jovovića iz Markovine, doselio u Goliju između 1835. i 1840. godine. Njegov brat Petar bio je otac glasovitih crnogorskih junaka, Rama, popa Mila i popa Luke Jovovića. Zna se da je Ramo Jovović, otac čuvenog crnogorskog junaka Novaka Ramova Jovovića, poginuo na Muratovici 1876. godine. Oni su se, kako navodi Višnjić, ranije prezivali Krivoglavi, a krsna slava im je bila Aranđelovdan, dok Jovovići iz Pive slave zimski Jovanjdan (...). Nadalje, prema kazivanju Višnjića, Jovovića u Markovini više nema, ali ih ima u Nikšiću i okolini (Glibovac, Miločani), a ima ih i u Goliji i nekoliko kuća u Vrbasu, u Vojvodini, gdje su kolonizovani poslije Drugog svjetskog rata.
Jovovići su jedno od najbrojnijih i spadaju u red najstarijih bratstava u Pivi. Međutim, nema pouzdanih dokaza o tome koliko je prošlo vremena od doseljavanja Branilovića u Magude, kraj Plužina, do pojave bratstva Jovovića. Vjerovatno je u pitanju period od 150 do 200 godina, ako se prihvati kao tačana hipoteza da su se Branilovići doselili i nastanili u Pivi oko polovine 15. vijeka. Iz istih razloga nemoguće je tačno iskazati broj pasova od naseljavanja najstarijih predaka do pojave Jovovića (...). Po jednoj verziji predanja, koju navodi dr Obren Blagojević, Jovovići su postali od Vujinovića, nekadašnjeg brojnog i vrlo poznatog bratstva, koji su živjeli u Gujima, današnjem Zabrđu. Njih je, kao i mnoge porodice i bratstva u Pivi i šire, pomorila opaka bolest, kuga, 1732. godine. Preživjelo je samo jedno dijete, Jovo, koje je tetka odnijela u Gacko u rodbinu. Jovo se, kada je odrastao, vratio u Zabrđe i zasnovao svoju porodicu, pa su Jovovići postali od njega.
Ova verzija predanja o postanku Jovovića, iako se čini logičnom, nije dovoljno uvjerljiva. Pokušaću, kaže Ilija L. Jovović, da navedem razloge zbog kojih je smatram neuvjerljivom: Vujinovići su, nesporno, 1732. godine, Pivskom manastiru prodali zemlju u Jezercima i Koritima, koju su, mnogo godina ranije, dali u zakup. Pošto zakupninu nijesu vratili, prodaja zemlje je bilo jedino moguće rješenje. Te iste godine zavladala je kuga, koja je zahvatila i prorijedila mnoge pivske porodice, a Vujinoviće u cjelini pomorila. Koliko se zna, trajala sve do 1738. godine. Trebalo je da prođe bar tridesetak godina dok je Jovo odrastao, vratio se na svoju starevinu, u Zabrđe, i zasnovao porodicu (...).
Pritom se mora uzeti u obzir činjenica da je u našim krajevima bio običaj da se muškarci žene dosta kasno, između tridesete i četrdesete godine. Taj običaj se zadržao sve do pred Drugi svjetski rat. To znači, da je Jovo mogao zasnovati porodicu tek negdje oko 1765. godine, ili koju godinu kasnije. Pod predpostavkom da su Jovo i Jovan iste ličnosti, što ne mora biti tačno, sa razlogom se postavlja pitanje da li je moguće da se nakon svega oko 40 godina pojavljuju tri Jovanova i jedan Jakovljev sin, svi sa Zabrđa, koji pokušavaju da uzurpacijom povrate nepokretnosti u Jezercima i Koritima, koje su Vujinovići prodali Pivskom manastiru? Iz ovoga proizilazi novo pitanje ko je Jakov.
Odlukom nevesinjskog i pivskog kadije, a po tužbi kaluđera Pivskog manastira, Jovovići su ovaj spor konačno izgubili presudom od 9. marta 1805. godine.
(Nastaviće se)