Turci o kojima govori dokument štampan povodom proglašenja kneza Nikole za kralja i sa kojima smo mi imali posla tokom istorije, bili su pripadnici države koju je osnovao Osman (1299–1326. ili 1324). Ta zajednica koja je u početku bila mali beglug je osvajanjima izrasla u moćni islamski sultanat. Od početka ona je ideološki bila organizovana kao islamska politička zajednica. Nacija u njoj nije igrala nikakvu ulogu jer je slijedila ideju božjeg vjerovesnika Muhameda da je najvažnija činjenica za definisanje neke ljudske zajednice religija. Kako su svi oni bili turkofoni tako su ih okolni hrišćani, prije svega Grci, nazivali Turcima, zbog jezika kojim su govorili. Ali je i za te hrišćane najvažnija karakteristika tih Turaka bilo to što su muslimani. Tako da se pojam Turčin poistovjetio sa pojmom musliman. Pa biti Turčin za nemuslimane, ali i za muslimane značilo je biti musliman. Otud pojam poturčavanje za akte prelaska na islam. A promjena vjere kao što znamo nema nikave veze sa promjenom nacije. Ali kako su većina tih muslimana bili turkofoni, tako su i novopečeni muslimani sa vremenom prihvatali osmanski, odnosno turski jezik. Ali oni su postajali Turci ne zbog prihvatanja jezika nego zbog prihvatanja islama.
Kakav je odnos samih Turaka prema prema njihovom nacionalnom imenu najbolje je opisao Gijom Postel koji o tome veli: „Turci više od svih naroda na svijetu mrze svoje ime, pa ga ni vladari ni privatna lica ne koriste u zvaničnim dokumentima. Nema toga ko ne smatra uvredom da ga nazovu Turčinom, tako da se čini da riječ Turčin zvuči kao da se kaže prostak.“ Posebno je važno, da se država koja je osvojila prapostojbinu Njegoševu, Bosnu i njegove pretke Bosance natjerala da se presele u Crnu Goru i sa vremenom postanu Crnogorci, nikada nije ni nazivala Turskom. Sve do kraja svoga postojanja posle Prvog svjetskog rata. Ona se nikada službeno nije nazivala Turskom. O tome poznati francuski osmanista Luj Bazen veli: „Carstvom nazivamo veliku sredozemnu silu koja se, do svog kraja zvala Devlet-i-Osmaniye, Osmanska država.“ Dakle u državno-pravnom i političkom smislu to nije bila Turska. I njeni stanovnici nisu bili Turci u smislu državne pripadnosti već muslimani. Što je posebno važno oni nisu bili Turci ni u etničkom smislu.
Iz svega ovoga se vidi da su Njegoševi preci osvajanje svoje zemlje doživjeli na jedini način na koji se to moglo doživjeti, kao osvajanje u ime islama. Dakle Bosna, matica Njegoševih predaka je napadnuta zato što je bila hrišćanska i stoga što nije htjela da se dobrovoljno potčini muslimanima u vidu Osmanlija. O tome šta je bio cilj muslimana-Osmanlija najbolje govori jedan od najvećih istoričara osmanskog carstva Halil Inaldžik: „Gaza (sinonim džihada. Prim. M.J.) – sveti rat bio je kao ideal značajan činilac u osnivanju i razvoju Osmanske države. Društvo u tim krajevima saobrazilo se sa posebnom kulturom i bilo prožeto ideologijom neprekidnog svetog rata i nesustalog širenja dar ul islama (zemlja islama. Prim. M.J.) sve dok ne obuhvati čitav svijet“.
Od prvog susreta sa islamom Njegoševi preci su shvatili da im opstanak u zemlji gdje vlada islam obavezno garantuje ponižavanje samo zato što ne žele da napuste svoju pravoslavnu vjeru. Istovremeno to pokazuje svu besmislenost tvrdnje koju nam iznose sadašnji muslimanski bosanski istoričari da su svi stanovnici srednjevekovne Bosne bili pripadnici jeretičke, ali hrišćanske, crkve bosanske i da su jedva dočekali da dođu muslimani da ih oslobode tlačenja. Ova slika zasnovana na informacijama koje daje Kuran je samo preslikana u „Gorski vijenac“, kad Njegoš pjeva: „Što uteče ispod sablje turske,/ Što na vjeru pravu ne pohuli, / Što se ne hće u lance vezati,/ To se zbježa u ove planine,/ Da ginemo i krv prolivamo, / Da junački amanet čuvamo, -/ Divno ime i svetu slobodu! –“
(Nastaviće se)
pROF. DR mIROLjUB jEVTIĆ
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.