Piše: Branko Rakočević
„Prvi put viđeno, u vašem su gradu pakleni vozači čeličnih živaca... Kuda oni jure, da li ih novac vuče, ili možda slava, titula neka... Ovo je vrijeme paklenih vozača...”
Ma, kakva Formula 1... Sedamdesetih godina u Jugoslaviji hit su bile domaće auto-trke koje su se održavale u desetak gradova – od Skoplja do Rijeke.
Imao je i Titograd vrhunske „trkače”, poput Ratka Đokića, Franja Kunčera, Gorana Asanovića, Mladena Čađenovića, braće Aćimić...
Zahvaljujući renomeu Auto-moto društva „Bećo Lazović’, u Titogradu je u avgustu 1973. održana trka šampionata Jugoslavije. Trke su vožene ulicama „preko Morače”, na čijim trotoarima i okolnim zgradama se načičkalo blizu trideset hiljada ljudi, pa je to definitivno najveći sportski događaj u istoriji grada gledano po broju prisutnih.
Nacionalna klasa je držala publiku na nogama sve vrijeme, bilo je sudaranja, prevrtanja, izlijetanja, ali, na svu sreću, stradao je samo lim.
Najzanimljivije je bilo u klasi do 1000 kubika; Đani Šverko, Miodrag Bata Perović, Srđan Janković i Veco Holjevac su trebali da vode glavnu riječ. Publika je navijala za Bata Perovića, porijeklom Crnogorca, inače rođenog u Martincima kod Sremske Mitrovice. Šverko je poveo trku, ali mu je vrlo brzo otkazao motor na ’abartu’, a za njim vrlo brzo odustaje i Janković. Perović je prešao u vođstvo, ali poslije dvadesetak krugova počinju da mu popuštaju kočnice, što koristi Koljevac i preuzima prvu poziciju, ali ne zadugo, jer ostaje bez goriva i biva prinuđen da odustane. Kad su svi pomislili da je trka riješena u korist Perovića – i on je ostao bez goriva.
Perović je bio prinuđen da svoga ’abarta’, na 34 stepena Celzijusa odgura do cilja, što uopšte nije bilo jednostavno. Uložio je poslednje atome snage i nekako uspio da prođe kroz cilj i zatim se onesvijestio. Međutim, to nije bio kraj drame; poslije zasjedanja za „zelenim stolom”, Peroviću je oduzeta pobjeda pošto je jedan sudija posvjedočio da je publika pomagala Peroviću da dogura auto do cilja. Konačni poredak u klasi bio je Fuad Mučić (fijat 850 sport), Tomislav Ilić (NSU) i Miroslav Tasić (NSU).
Visoka temperatura i teška staza zadavali su velike probleme vozačima, pa je bilo mnogo odustajanja i izlijetanja, prije svega zbog otkazivanja kočnica ili pregorijevanja motora. To je bio i jedan od glavnih razloga što nikad više nijesmo imali priliku da ugostimo jugoslovenski auto-karavan.
„Šteta, baš šteta je, sve što je dobro – kratko je...”
Nacionalne klase
„Ko je ona tvrda glava što do podne uvijek spava, Flojd, Flojd, Flojd... Ko je šmeker svjetskog glasa za kim šizi cela masa... Flojd, Flojd, Flojd... On je mudar, šizan, hrabar, ludo vozi... Ko je dasa u ekstazi kada preko stotke gazi, Flojd, Flojd, Flojd... Refleks mu je kao munja, za njim jato riba cunja... Flojd, Flojd, Flojd ... Ludo vozi, ludo voli, ko će ludom da odoli, Flojd, Flojd, Flojd...”
Tri Flojda – slavni automobilisti, ili kako se zborilo u Podgorici – trkači: Milovan, Tihomir i Predrag Aćimić. Rođena braća. A bolji poznavaoci tadašnjih auto-moto prilika, kažu da je ključ njihovog uspjeha bio u rukama četvrtog brata Radovana (Raša), koji nije vozio, već je bio, današnjim rječnikom rečeno, menadžer, sportski direktor, „alfa i omega” cijelog projekta, ali i vatreni navijač kraj staze.
I ja sam, zajedno sa svojom braćom, bio „fan” braće Aćimić, iako sam u godinama njihove najveće slave još uvijek bio osnovac. Sakupljali smo iz novina njihove fotografije, a kada se pojavio njihov poster u jednom magazinu, našoj sreći nije bilo kraja. Švedska sportska ikona – Ingemar Stenmark, koja je zauzimala centralno mjesto na zidu u dječjoj sobi, morala je da ustupi mjesto Aćimićima.
Braća Aćimić bili su šampioni, višestruki prvaci Jugoslavije, vozeći za AMTD ’Beograd’, u žestokoj konkurenciji velikih asova Šverka, Gluhaka, Komnenovića, Pušnika, Filipovića, Nađa, Štroka, Palikovića, Baničevića, Kuvalje, Džoa Perića... Sva trojica su bili šampioni i u „nacionalnoj klasi”, ubjedljivo najpopularnijoj i među vozačima i kod publike. Osvojili su zajedno preko stotinu trka, a dešavalo se da sva trojica trijumfuju u istom danu.
P.S. Zlatne godine auto-sporta kod nas su prošle, braća Aćimić su odavno okačili kacige o klin, a njihova mjesta na trkačkim stazama zauzeli su njihovi sinovi. Poslednjih godina se u izvještajima sa brdskih trka širom Evrope pominje ime Jovana Aćimića (Tihovog sina), koji je već trostruki šampion centralnoevropske zone. Vjerovali ili ne, počeo je da vozi karting sa 3 godine, a sa 14 je počeo da se takmiči. Geni su čudo.
Hit knjiga
Branko Rakočević kroz svoje romansirane priče svjedoči o Titogradu s kraja 70-ih i početka 80-ih godina 20. vijeka, kada je ovaj grad počeo da dobija obrise urbanog, sa sportskim spektaklima, rok-koncertima, alternativnim pozorišnim predstavama, auto-trkama, ali i uličnim tučama.
Tiraž ove knjige je praktično rasprodat za dvije sedmice, ali se očekuje drugo izdanje, koje bi trebalo da se pojavi za majski sajam knjiga u Delta sitiju.