PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
U zalivu, kojim ćemo se posebno pozabaviti, smješteno je, osim Kotora, više drugih naselja koja su, zahvaljujući prije svega svojim preduzimljivim pomorskim kapetanima i trgovcima, poznata i na Orijentu; ta naselja bi u Njemačkoj privukla pažnju i izazvala divljenje samo ako bi se neki znalac potrudio da ih opiše, a njemački čitalac imao strpljenja i vremena da se pozabavi ovakvim i kod nas skrajnutim i nevažnim stvarima.
Najznačajnija među tim naseljima i mjestima su: Dobrota, Prčanj, Perast, Risan i Herceg Novi. Međutim, tim imenima se isto tako označuju i različita slovenska plemena i zajednice, kao što se uopšte kod slovenskih plemena tog kraja više govori o plemenima nego o gradovima i naseobinama. Otuda se više govori o Rišnjanima, Dobroćanima, Prčanjanima itd. nego o Risnu, Dobroti i Prčanju.
Žitelji svih tih mjesta smještenih na stjenovitim obalama Boke gotovo su bez razlike brodari, moreplovci, ribari i trgovci, a i područje njihovog djelovanja je uglavnom isto – Jadransko more, Orijent, Carigrad, Crno more. Međutim, svako od tih plemena bavi se nekom posebnom granom ili djelokrugom trgovine. Tako su, na primjer, Dobroćani svojim poslovima uglavnom povezani sa Trstom, sa tamošnjim trgovcima, i postajali su imućni kako se grad bogatio, dok su njima susjedni Prčanjani uglavnom bili povezani sa Mlečanima. A Rišnjani su odvajkada bili poznati ne samo kao vješti moreplovci nego i kao smjeli gusari, dok se Dobroćani nijesu baš otimali za tu sumnjivu vrstu slave.
Svi su oni i srpski Sloveni, a kako se većinom žene i udaju samo između sebe, to je svako pleme sačuvalo svoje osebenosti, svoje običaje i navike, svoju osobenu nošnju i svoje rasne razlike. Tako su, na primjer, Rišnjani na glasu kao najviši i najljepši muškarci Boke, a njihova nošnja se ujedno smatra i najraskošnijom i najljepšom. Jedan slikar bi samo u Boki mogao da sakupi i sačini cijelu zbirku nacionalnih nošnji. – Naravno da su svi oni hrišćani, ali čovjek bi pomislio da nijesu, toliko su međusobno različiti, pa su u pogledu vjeroispovijesti čak i u zavadi. Jedno mjesto (na primjer Dobrota) je čisto rimokatoličko, a drugo (kao na primjer Risan) je čisto pravoslavno; to opet ovdje, gdje su obje vjere žešće nego drugdje suprotstavljene jedna drugoj, znači otprilike kao da su jedni Evropljani, a drugi Afrikanci. (...)
Već prvog dana našeg boravka ovdje u Kotoru naš dobroćudni domaćin koji je gledao da nam ispuni svaku želju povezao nas je svojom barkom u neka od tih neobičnih priobalnih mjesta. Najprije smo se vozili duž obale Prčanja, koji leži na južnoj strani Boke. Prčanj je nastanjen katolicima i pravoslavcima, ali ovi drugi su se tu naselili tek u novije vrijeme. Ranije, u mletačko dobo, navodno je mjesto bilo čisto katoličko. – Mjesto se sastoji od mnoštva velikih i lijepih kuća, rasutih u nekoliko dopadljivih skupina duž obale. Velika crkva, koju su bogati Prčanjani počeli da grade početkom ovog vijeka i za koju je jedan ondašnji spisatelj napomenuo: „Započeta je previše raskošno i teško da će, pogotovo u ovim nemirnim vremenima, moći tako brzo da bude završena” – doista ni do dana današnjeg nije završena, pa njene zidine djeluju kao kakve ruševine. Prčanj i Dobrota mogu se uporediti sa raskošno uređenim selima na koja se ponekad može naići na zabačenim visoravnima Engadina, čiji su žitelji po svijetu stekli pozamašna blaga koja su onda na rubu glečera uložili u lijepe kuće sa baštama, da u njima uživaju sve do kraja svog života. Kao i ona graubindenska sela tako se i ove naseobine ovdje sastoje od, najvećim dijelom, lijepih vila sa vinogradima i maslinjacima, koje su podigli bogati trgovci i pomorski kapetani, kako bi u svoje stare dane u svom zavičaju uživali u svom „parčetu zemlje”. Obično u njima prebivaju samo njihove žene i njihova djeca, jer, sve dok ih služi snaga, plove po svijetu, a onda se, kada prestanu da se bave tim poslom, povuku ovamo sa svojim stečenim blagom. Otuda se lako da razumjeti da je zemlja ovdje veoma skupa, te da se tu mogu vidjeti samo bogati i raskošni posjedi.
Iz Prčanja smo otplovili za Dobrotu, gdje smo se iskrcali da razgledamo glavnu crkvu ovog mjesta i unutrašnjost jedne kuće. Mjesto se u dužini od otprilike šest italijanskih milja proteže duž obale u podnožju crnogorskih brda. Crnogorska brda su ovdje toliko blizu da je crnogorska granica, koja se proteže gore na onom brdu, na puškomet od najisturenijih kuća Dobrote. Crnogorci mogu bez većih poteškoća da se spretno spuste sa svojih visokih brda i iznenade bogate Dobroćane i poharuju ih prije nego što se snađu i shvate šta ih je snašlo. Po svoj prilici nigdje u tako opasnom susjedstvu nije nagomilano toliko bogatstvo kao ovdje. Dobroćani stanuju u vilama i palatama kakve ne posjeduje čak ni sam knez Crnogoraca, a među njima je više njih za koje se smatra i kaže da su milioneri. Nasuprot tome, Crnogorci gotovo ništa ne posjeduju, pa ih velika želja za posjedom često nagoni da budu krajnje bezobzirni.(NASTAVIĆE SE)